U 14. stoljeću u Bruxellesu, u Belgiji, živio je trgovac koji je gajio duboku mržnju prema katoličkoj vjeri. Tražio je način kako da svojim sugrađanima katolicima priredi najveću bol, pa je isplanirao ukrasti posvećene hostije iz župne crkve.
Usred noći lopov, kojeg je ovaj trgovac unajmio, uspio je provaliti u jednu crkvu i ukrao 16 hostija iz svetohraništa. Kradljivac je trgovcu donio hostije, a ovaj ih je neko vrijeme čuvao u svojoj kući.
Na Veliki petak 1370. godine trgovac je hostije iznio pred skupinu prijatelja, koji su izvukli svoje bodeže i stali probadati hostije. Oštećene hostije su neočekivano stale krvariti pred njihovim očima te su svi od straha popadali na pod. Krv je bez prestanka tekla iz rana, pa su nazočni pokupili hostije i odnijeli ih jednomu katoliku kojeg su poznavali.
Kako su osjećali grižnju savjesti, ovi su ljudi svoje iskustvo ispovjedili mjesnomu svećeniku, nakon čega su bili predani lokalnoj vlasti.
Hostije su se sve do Drugoga svjetskog rata čuvale u katedrali svetog Mihaela i svete Gudule. Stoljećima je ovo euharistijsko čudo bilo dio pobožne tradicije ovoga kraja. Ono je bilo podsjetnik kako je Isus stvarno prisutan u euharistiji i da su sakramenti usko povezani s događajima Velikoga petka. Tad je naime jedan vojnik probo Isusov bok, iz kojega su zatim potekli krv i voda.
Unutrašnjost katedrale sv. Mihaela i svete Gudule u središtu Bruxellesa ukrašena je brojnim uprizorenjima ovoga euharistijskog čuda, prije svega u vidu vitraja. U povijesti ovoga belgijskog grada postojala su i druga euharistijska čuda, u kojima se pod sličnim okolnostima pokazala božanska bit posvećenih hostija. Relikvije koje podsjećaju na ta euharistijska čuda i danas se čuvaju u jednoj od kapelica katedrale u Bruxellesu.
