Velik broj antičkih gradova težio je imati za svojeg utemeljitelja nekog moćnog boga ili barem poznatog heroja. Stoga ne čude brojne legende i mitske priče koje su pratile velika antička središta. Prvi povjesničari, logografi, imali su zadaću pisati takve priče. Neke od tih priča pretočene su u velika književna ostvarenja poput epova. Nije nam teško razumjeti intenciju tih priča da svakom čitatelju jasno dadne do znanja kako slavno porijeklo neke države, naroda ili grada nije slučajno dospjelo na Zemlju, nego da ima svoje mjesto u vječnoj božanskoj ideji. Shodno tomu oni koji su pod božanskom zaštitom, imaju pravo smatrati se zaštićenima, posvećenima a u konačnici i dominantnima nad drugima. Primjerice osnutak grada Rima, zabilježen u Vergilijevom epu Eneidi, nastanak Rimskog Carstva smješta pod okrilje božanskog nauma. Eneida, naime, prognanik iz Troje s nekolicinom drugova kroz različite peripetije napokon stiže do obala Italije. Iz njegove loze izniknut će Romul i Rem, utemeljitelji grada Rima. Njima je majka bila svećenica Rea Silvija, a otac bog rata Mars. Na taj su način Rimljani crpli nutarnji motivirajući element za svoje jedinstvo, jačanje i širenje svojeg carstva.
U grčkom svijetu gradovi su imali svojstva država i stoga su bile potrebne priče svakomu od njih da učvrsti svoju važnost. Najvažniji grčki grad Atena bio je poseban i za bogove tako da su se za svoj utjecaj nad njim borili božica mudrosti Atena i bog mora Posejdon. Oni su se borili za naklonost Atenjana ponudivši im svoje darove: Atena je darovala maslinu, a Posejdon konja. Građani su na koncu izabrali Atenu za svoju zaštitnicu.
Drugi važan antički grčki grad bila je Teba. Legenda o njezinu osnutku vezana je uz mitskog junaka Kadma. On je bio sin feničkog kralja Agenora i Telefase. Djetinjstvo je proveo u rodnom Sidonu s braćom Feniksom, Kilikom, Tasom i sestrom Europom. Kad je Zeus oteo Europu, Agenor je svoje sinove poslao u potragu za sestrom sa strogom zapovijeđu da se kući ne vraćaju bez nje. Braća su krenula na različite strane u potragu, ali jasno da je nisu mogli pronaći jer je bila kod Zeusa. Budući da se nije smio vratiti ocu na oči, Kadmo se s nekolicinom drugova uputi u Apolonovo proročište u Delfe da upita boga za savjet. Apolon mu je dao odgovor da putuje svijetom dok ne pronađe kravu s bijelom pjegom na čelu, a koja još nije bila u jarmu. Savjet je dalje glasio da potom treba slijediti kravu, pa gdje ona legne da tu sagradi tvrđavu i grad. Kadmo je poslušao božji savjet. No, na mjestu gdje je krava legla nije bilo vode da bi mogao prinijeti žrtvu zahvalnicu bogovima. Stoga je poslao pratitelje u potragu za vodom, ali su oni stradali od zmije koja je čuvala vodu u pećinskoj spilji. Nakon uzaludnog čekanja i Kadmo se uputio u potragu za prijateljima. Ugledavši stradale prijatelje pred spiljom i zmiju koja ih je ubila, bez straha se uhvatio u koštac s njom te ju je naposljetku ubio. To je ipak bio nesmotren čin, jer je zmija bila posvećena bogu Aresu koji će se zbog toga stalno nastojati osvećivati Kadmu. Srećom po njega u pomoć mu je savjetom pritekla božica Atena rekavši da istrgne zmijine zube i njima zasije polje. Na tom su polju izniknuli vojnici koji su se odmah počeli međusobno boriti. Na koncu ih je preostalo samo petorica najjačih kojima je Atena naložila da se pokore Kadmu. Tako je Kadmo uz njihovu pomoć sagradio tvrđavu Kadmeju sa sedmorim vratima i visokim bedemima, a gradu je dao ime Teba. Kadmo je postao kralj, a Tebancima je dao mudre i pravedne zakone. Petoricu zmijskih vojnika postavio je zapovjednicima unovačenoj vojsci tako da je ona postala moćna i nepobjediva.
Kako i dolikuje pravednom junaku, bogovi su mu udijelili krasnu ženu Harmoniju, koja je bila Aresova i Afroditina kći. Na njihovu svadbu stigli su svi olimpski bogovi što se prema mitu prvi put dogodilo da bogovi na takav način iskažu čast jednom smrtniku. Međutim, Kadmo i Harmonija nisu baš uživali u sreći. Premda su bili skladni supružnici, plemenito i pravedno vladali, prinosili žrtve bogovima, ipak im je Ares nanosio nevolje zbog ubijene zmije, a njemu se pridružila i Artemida zbog vječitog rivalstva i sukoba s Harmonijinom majkom Afroditom. Najveću su bol supružnici osjetili zbog gubitka kćeri Semele i Ine, te unuka Akteona. Sve te životne nevolje nagnale su Kadma i Harmoniju da se presele u drugu zemlju koja je po njihovom sinu Iliru dobila ime Ilirija. U stranoj zemlji Kadmo je stalno razmišljao o svojoj nesretnoj sudbini i znajući da je bio dobar, pravedan i pobožan vladar, nikako se nije mogao pomiriti s činjenicom da su mu se u životu događale nesretne stvari. Naposljetku se sjetio Aresove zmije. Naglas je zavapio: “Ako je sve to zbog zmije, bilo bi bolje da su bogovi pretvorili u nju mene samog!” I taj vapaj mu se odmah ostvario, pretvorio se u zmiju. U toj nevolji zazivao je svoju dragu suprugu Harmoniju. Kad je ugledala taj nemili prizor, iz velike ljubavi prema svojem suprugu i ona je povikala: “Bogovi, zašto radije niste mene pretvorili u zmiju!” I njoj je molba odmah uslišana, te je i ona pretvorena u zmiju prema Ovidijevoj obradi u Metamorfozama. Druga jedna verzija mita govori o njihovoj pretvorbi u lavove. Pjesnik Pindar podario im je sretniji kraj. Prema njegovoj interpretaciji, vrhovni bog Zeus odredio je da Kadmo i Harmonija zbog svih pretrpljenih životnih nedaća, jer su bili dobri i pobožni, žive vječitim životom blaženih u Eliziju.
Iz priče o osnutku slavnog grada Tebe može se uvidjeti njezina važnost s obzirom da je nastala na temelju proročanstva i želje boga Apolona. Također je razvidno i objašnjenje o njezinim snažnim bedemima i nepobjedivoj vojsci. Ipak se kroz cijelu priču o sudbini skladnih supružnika Kadma i Harmonije provlači nelagodni osjećaj i vječito pitanje prisutno u našim svakodnevnim životima, a na koje često ni sami nemamo odgovor, zašto pravednik mora trpjeti. Oni su sami sebi postavljali to isto pitanje, ali nisu dobili konkretni odgovor. Uvreda božanstva i pretvorba u zmije nije zadovoljavajuće rješenje. Shvatio je to i pjesnik Pindar, te je ponudio drugačije mišljenje: konačni smiraj pravednika jest u besmrtnom životu na Otocima blaženika. I kršćanski odgovor na doživljaj nepravedne patnje često je isti, upućen na Boga i želju da patnik svoj konačni smiraj ima u blaženom rajskom životu.
