Iz jesenskog kolorita maglajskog pejsaža strše sive zidine stare kule. Iako groteskna, ipak ta slika na povjetarcu, što raznosi požutjelo lišće, budi sjetu u duši, podsjećajući na neke druge, možda bolje dane. I Maglaj se pridruži onom mnoštvu bosanskohercegovačkih gradića koji i danas poput skrivenog bisera plijene svojom ljepotom i romantičnim izgledom. Njegovim pak stanovnicima u ovim trusnim vremenima ne pada na pamet takvim očima gledati svoj grad. U Maglaju je uvijek sve bilo maglovito. Čini se, i njegova povijest, koja je nekako fragmentarna i tajnovita. Istina, tu bi maglu raspršio pokoji događaj, ali ne svijetlim zrakama, nego prije vatrom, kako je bilo 1697. kada je princ Eugen Savojski minirao maglajsku tvrđavu vraćajući se iz spaljenog Sarajeva.
Maglaj svoje ime zasluži od naroda, po magli koja je ovdje na velikom zaokretu što ga pravi rijeka Bosna gotovo svakidašnja pojava. Kada se bosanske zime ugnijezde u ovoj dolini, magla rijetko kad napušta svoga imenjaka, skrivajući njegove bedeme. Podno grada vitka i oku ugodna munara stare Kuršumli-džamije stoji poput pripovjedača o osmanskoj epohi koja je u Maglaju ostavila duboke tragove. Ipak, grad čuva svoje srednjovjekovne korijene. Ne zna se točno kada je izgrađen, ali pisani izvori ga navode 1408. godine, prigodom vojnog pohoda kralja Sigismunda na Bosnu. Ondje, podno grada sredinom mjeseca rujna, kralj izda povelju, nazivajući Maglaj svojim gradom. Ne može se utvrditi je li kralj Ostoja boravio u Maglaju kad je 1399. pisao Dubrovčanima s Lišnice, današnje Liješnice, rijeke i sela jedan kilometar uzvodno od Maglaja.
Prigodom arheološko-konzervatorskog zahvata na starom gradu sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća utvrđeni su srednjovjekovni temelji grada te kasnija osmanska nadogradnja i proširenje. Srednjovjekovni maglajski grad imao je široko unutarnje dvorište koje je bilo pregrađeno velikim bedemom. Kapija na zapadnoj strani vodila je u prvi dio dvorišta, na čijoj se suprotnoj strani nalazila branič-kula. U drugom dijelu dvorišta otkriveni su ostaci manjeg stambenog objekta, koji je vjerojatno služio za stanovanje plemića ili zapovjednika grada. Taj je objekt štitila manja kula polukružnog oblika. Cijelim gradom dominirala je branič-kula, vjerojatno najstariji dio medijevalne fortifikacije. Namijenjena za čuvanje kako ulaza na suprotnoj strani, tako i cijeloga grada te promatranja okolice, kula je, bez prirodne uzvisine na kojoj je izgrađena, bila visoka nekih 15 metara. U njezinoj unutrašnjosti otkrivene su dvije prostorije koje su služile kao tamnica i spremište.
Tijekom iskopavanja srednjovjekovnog Maglaja otkriven je jedan značajan nalaz. Riječ je o šest vojničkih kaciga, tipičnih primjeraka vojničke opreme od sredine 13. stoljeća. Pored kaciga otkrivena je i jedna lumbarda (top), značajna po tome što je načinjena od lijevanog željeza.
Svoj današnji izgled Maglaj ipak ima zahvaliti Osmanlijama, koji ga u svojim defterima prvi put spominju tek 1485. Povijesna magla od pada Bosne 1463. ovila je ovaj grad u sljedećih dvadeset godina. Ne spominju ga ni Mađari u okviru svojih banovina, Srebreničke i Jajačke. Povjesničari ga na osnovu indirektnih podataka smjestiše u sjeverne granice bosanskog kvazikraljevstva, uspostavljenom od strane Osmanlija nakon osvajanja Bosne. Godina 1503, kada nastupa ugarsko-osmansko primirje, dokumentirat će Maglaj kao osmanski posjed. Doskora će grad biti nadograđen i znatno proširen, te sloviti za centar istoimene nahije. Tako će biti sve do austrougarskog zaposjednuća BiH, kada biva napušten izgubivši svako vojno značenje.
Kroz Maglaj drevni, kako kaže pjesma, magle prolaze, ovijajući događaje i živote ljudi, skrivajući neispričane povjesnice u sivilu gradskih bedema i šarenilu jesenje šume. Vedrija vremena još se čekaju. Čeka ih i stari grad.