Svatko je od nas imao neizbježnu životnu priliku susresti se s tjelesnom bolešću, trpljenjem, patnjom i smrću. Bolest, patnja i smrt ne pitaju je li netko na njih pripravan ili nije. Ne gledaju na dob, socijalni stalež ni vjersko opredjeljenje. Ne pitaju je li netko dosegnuo puninu i smisao svoga života ili ih je tek počeo nazirati. Oni se ne osvrću na bogatstvo ili siromaštvo pojedinca.
Suočenost s bolešću, patnjom i smrću, neizbježni su životni susreti s misterioznom tajnom koja nas sve beskrajno nadilazi i ostavlja bez riječi. Stoga angažiramo sve svoje znanje i umijeće u borbi protiv bola. Razvijamo skupu farmaceutsku industriju, gradimo sofisticirane klinike, oboružavamo se visokom tehnologijom. Bezuspješno želimo ovladati tajnom vječnoga života. No unatoč svim nastojanjima i dalje ostajemo nemoćni.
Suvremeni čovjek obogaćen je brojnim spoznajama temeljenima na znanstvenim otkrićima, na kognitivnoj razini više nego na emocionalnoj. Iz toga će razloga antropolog Jores konstatirati da je „današnji čovjek u mnogočemu ispao iz reda. Ne voli trpjeti i stoga promašuje moć dozrijevanja koje u sebi nosi patnja. Najradije bi i ne umrijeti. Htio bi ne oboljeti, ne starjeti, ništa ne riskirati i protiv svega se osigurati. I tako promašuje veliku školu starenja, smrt kao prijateljicu i život kao smjelost.”
Može se činiti da razlog tomu proizlazi iz nedostatka duhovnoga prihvaćanja smrti i osmišljenosti patnje suvremenoga čovjeka. Patnja je unijela mnogo uznemirujućih misli i kod vjernika. Potaknula brojne sumnje u Božju dobrotu i poljuljala mnoga uvjerenja, posebno u ovo naše, suvremeno doba.
Suvremeno viđenje
Patnja, bolest i smrt sastavni su dio ljudske prirode; naši neprestani životni pratitelji. Rađamo se u porođajnim bolima. Patnjama se probijamo kroz život. Smrtna nas borba ponovno ispraća patnjom rastanka i oproštajem u suzama. Bol je svima poznati osjećaj koji se javlja zbog narušenoga zdravstvenoga stanja, a očituje se više na tjelesnoj razini.
Patnja je složenija pojava koja u sebi krije psihološke, fiziopatološke, emotivne i afektivne dimenzije. I sam papa Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu Spasonosno trpljenje (br. 5) navodi kako je „prostor ljudske patnje mnogo je širi, mnogo raznolikiji i opsežniji. Čovjek trpi na razne načine koje medicina često ne dohvaća ni svojim najrazvijenijim specijalizacijama. Patnja je nešto šire od bolesti, nešto složenije i dublje ukorijenjeno u samu ljudsku narav.”
Dugotrajna stanja patnje, kronične i neizlječive bolesti, vode nas često ubrzanim prečacem do smrti. Dok živimo, često se ne pitamo o smrti. Iako se ponašamo kao da ćemo živjeti vječno, vrijeme je prolazno i svaki trenutak može biti posljednji. Sve ljude očekuje smrt i nema nikoga na zemlji tko pouzdano zna hoće li ga sljedeće jutro još zateći u životu. Smrt se naziva jedinom sigurnom činjenicom ljudskoga života. Dolazi kao posljednji i završni, ako ne i najviši, događaj života.
Ipak, unatoč, svim nastojanjima, ostaje nam najveća nepoznanica jer nijedna religija, nijedna filozofija, nijedna psihologija ni bilo koje drugo životno područje ne daje konačan odgovor na strahove koje čovjek proživljava u svom postojanju u bojazni od smrti.
Teologe Ančića i Bižacu ovo će navesti na zaključak da je današnje društvo, u kojemu je očito posljedica oslabljene religiozne dimenzije nade u vječni život, sve bespomoćnije spram problema ljudske patnje i umiranja. Ona u mnogima izaziva grčevito vezivanje uz ovaj, još postojeći, i njegovo isprobavanje do krajnjih granica. Ili ju pak pokušavamo unedogled odgađati zahvaljujući suvremenim medicinskim dostignućima, zadržavajući, pa makar i vegetativni život.
Budući da živimo u hedonističkome i materijalističkome svijetu u kojem dominiraju tendencije zdravizma/salutizma, upotrebljavaju se sve sile medicinskoga znanja kako bi se što više, što bolje i što duže pomaknule granice života. Unatoč tim suvremenim biomedicinskim naporima „ljudski život, ima svoje intrinzične granice koje prije ili kasnije završavaju smrću. To je iskustvo na koje je pozvano svako ljudsko biće i za koje svatko treba biti pripremljen”, upozorava nas papa Benedikt XVI. u svojoj poruci za 15. Svjetski dan bolesnika 2007. godine.
Smrt unosi ozbiljnost
Smrt bližnjih potiče nas da se zapitamo i o našoj smrtnosti i našemu životu. Mnogi se boje da će patiti od duge i teške bolesti, da će biti teret drugima, neki da će u starosti biti napušteni i umrijeti sami, neki da neće imati vremena pozdraviti se s najbližima, a neki da će umrijeti prije nego što ostvare ciljeve koje su si u životu postavili.
Profesor Ivan Koprek nas osvješćuje kako „smrt određuje smisao vremena, ona unosi ozbiljnost u život, u djelovanje, u mišljenje.” Smrću prestaju naša očekivanja, ostaju nedovršeni poslovi i toliko toga što smo htjeli činiti, a nismo uspjeli. Ostaje toliko toga neproživljenoga i neizrečenoga. Već se i samom bolešću prekida sve ono što smo… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba
