Početna stranica » Sjeti se da si čovjek

Sjeti se da si čovjek

161 pregleda

Ljubimo ne ljubeći, molimo ne moleći, prešućujemo očitu istinu, vidimo ne gledajući, čujemo ne slušajući, gladujemo prejedajući se, gradimo rušeći… Eto, ovo ne čini ni biljni ni životinjski svijet, ni zemlja (tlo), ni more ni kamen; nego ljudski rod. Ovo čini čovjek kojemu je toliko ljepote dato na ovoj planeti. Odjeven u svečanu odjeću, sije li sije nepovjerenje i laž. Nažalost, padaju na plodno tlo, guraju harmoniju u kut, a strah me je i spomenuti što žetva donosi. Mi, ljudska bića, maleni i grešni, do kraja ne shvaćamo darovanu nam slobodu. Osjećam se poraženom ispred slutnje da će čovjek čovjeku i dalje nanositi bol, ali i ponosnom što sam snažno zaokupljena željom da se to ne dogodi.

Ne vjeruje brat bratu, susjed susjedu, političar drugom političaru. Države se optužuju bez valjanih razloga i dokaza, ili čak štite u situacijama kada je nepravda očita, narodi se nadvikuju, nesuglasja cvjetaju, vlada otimačina i zakon jačega. Raznovrsni mediji o istoj stvari pišu različito. Neki nas svakodnevno zasipaju lažima, ili da budem blaža, poluistinama. Političari nas pred izbore vješto pomiluju populističkim obećanjima u koja ni sami ne vjeruju. Ljubav i istina su dragulji koji nemaju cijenu, ali ih se jeftino prodaje. Stječe se dojam kao da je normalno lagati bez ikakva osjećaja odgovornosti. Kultura laganja podmuklo se uvlači u sve pore društva. Nepovjerenje se razmahalo, često, ne skrivajući svoje surove namjere.

Nova generacija ljudskoga roda satima bulji u razne osvijetljene ploče i zbraja lajkove kako bi se uvjerili ili razuvjerili da su netko i nešto u ovom današnjem društvu. Oduševljavaju ih neki čudni i nametnuti im čudaci i čarobnjaci u filmovima, medijima, igricama ili knjigama koji postaju njihovi junaci i uzori. Provodeći sate u samoći zbrajaju navodne virtualne prijatelje. Ponavljam, virtualne. Život je poprimio neku virtualnu verziju u kojoj više ne vjerujemo ni sami sebi i ne poznajemo ni vlastitu djecu, a kamoli osobe koje nikada nismo vidjeli. No, bitan je broj tih „prijatelja” na društvenim mrežama čiji su klikovi kao neko mjerilo ljudske vrijednosti i vjerodostojnosti. Tehnologija sve više upravlja čovjekom, umjesto da čovjek upravlja njom. Tko bi se u korizmi odrekao, recimo, mobitela, računala, fejsa, praćenja raznoraznih medija i usprotivio se tjelesnim užitcima…? Sigurna sam da je takvih malo.

Sva sreća, postoje i oni koji žive s drugima i drugačijima i za druge, ali oni su tihi, ne daje im se prostora da se i njihov glas čuje. Oni pripadaju stvarnosti, te potraže i nađu zaklon od namjera zavodljivog vjetra laži i nepovjerenja koji bi ih obeshrabrili i zaveli na njihovom putu. Njihovi prijatelji su stvarni, a ne virtualni i nisu samo broj. Nepristajanje ponekad znači širu osobnu slobodu. Pravednost i istinitost su moralne kreposti koje poučavaju umjerenosti razum i volju, a oni ravnaju ljudskim strastima.

Zašto čovjek sije laži i uzgaja lažno povjerenje (nepovjerenje), ta dva utega oko vrata, i tako se naginje nad provaliju u koju bi se mogao svaki trenutak oboriti? Možemo govoriti o manjim i većim zabludama i lažima i posljedicama njihova djelovanja svjesni da ovdje, na zemlji, nema prave vage za težinu laži niti za posljedice njezina prisustva u našoj svakodnevici. Ali, ako pogledamo u nedogled, ako pogledamo…

Jutro izvire iz mirnoće vječnog i grli nas nadom kada se nađemo na uzburkanoj pučini života. Istina nam pruža ruku kako bi nas iz ovozemaljskog nesklada povela prema nebu sa što manje žuljeva na stopalima i rana na srcu. No, čovjek sebi bliže povlači zabludu, nepovjerenje i laž kako bi više zagrabio na ovozemaljskom životnom putu.

O Bože, trebaš nam. Otvori nam pogled za boje istinskog života u ljepoti svitanja. Trebamo Te da nam pomogneš kako bi molitvom i približavanjem istini ispunili dane. Bez Tvoje blizine postajemo prevrtljivi stranci izgubljeni u sumaglici zabluda. Zbunjeni stojimo na raskrižju s više putokaza, kao da ne znamo kako si davno rekao da si Ti put, Ti, koji si raspet na križu. Kada bi svaki čovjek učinio vedrim komadić neba nad glavom i mirom prigrlio koji kvadrat zemlje oko sebe, ovaj planet bi bio mjesto sretnih i dobronamjernih ljudi i bijelih snova. Jednom, svi ćemo doći na suočavanje sa samim sobom, i pred lice Svevišnjega koji nas može u trenu prelistati i pročitati, a do tada…

Kaže se kako svako vrijeme ima svoje breme. Laž i nepovjerenje su pozamašna težina bremena ovog vremena. Sjeti se, čovječe, da si samo čovjek, prolaznik, hodočasnik na ovozemaljskim stazama. Ne mjeri se bojom kože i kose, visinom, težinom, oblikom lica, odjećom i nakitom kojeg nosiš na tijelu. Ne mjeri se automobilom kojeg voziš, kućom u kojoj stanuješ, jer si puno više od toga. Zanemari zabludu prolaznog. Neka ti je kuća dom, auto potreba, a ne statusni simboli. Ne zaboravi na onaj najvažniji dom, onaj unutar svoga bića. Možeš ga graditi, dorađivati, usavršavati i u dobroj namjeri primicati nebu bliže. Tu, na zemlji si da se veseliš, voliš, družiš, da plačeš, sanjaš i tražiš sreću u „malim” stvarima, da više daješ nego uzimaš. Tu si, jednostavno, da budeš čovjek čovjeku i hodočasnik do posljednjeg izdisaja. Sjeti se, čovječe, da si samo čovjek. Poslušaj melodiju istine i prestani tepati laži koja te mami strašću prolaznih omama. Otvori oči bar u vrijeme korizme i primijeti istinu koja ti ne obujmljuje spoznaje, nego te nagrađuje tajnom uskrsnuća.