Normalno je da ljudi zaboravljaju. Ta kako bismo živjeli kada bismo sve pamtili?! Ali da se zaboravi događaj o kome ovdje želim svjedočiti poslije pola stoljeća – to već nije normalno. Provjerila sam kod svojih prijatelja – posebno kod bosanskih franjevaca sa kojima drugujem još od mog definitivnog dolaska u Sarajevo (1959) i niko nije imao pojma o onome što sam im upravo ispripovjedila. Naime, ujutro 19. XII. 2012, u pratnji moje sestre Abase, umirovljene sutkinje Vrhovnog suda BiH, otišla sam u ured Kruha sv. Ante gdje sam uručila skroman prilog za Pučku kuhinju, postiđena što se toga nisam ranije sjetila jer su mene franjevci obilato pomagali za vrijeme agresije na našu zemlju a i poslije toga. Po izlasku na ulicu, nas je istovremeno, “iz čista mira”, poput munje ošinulo sjećanje na davno zbivanje u kome je Abasa imala ulogu instrumenta Milosti sv. Ante. No krenimo redom.
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, po već ustaljenoj praksi, ULUBiH je organizirao ekskurziju u Italiju – u posjetu venecijanskom bijenalu. Ovaj put ekskurzija je obuhvatila i posjetu Padovi da bi se obišla bogata umjetnička baština ovog divnog grada. Nekako baš u to vrijeme iz Vinkovaca je doselila u Sarajevo naša prijateljica slikarica Nada Pivac sa svojom majkom, čuvenom tetom Ljubicom koju su dobro poznavali i cijenili mnogi uglednici, u prvom redu fra Vjeko Jarak, a potom i fra Andrija Zirdum, fra Stjepan Pavić, fra Petar Perica Vidić, fra Nikola Bošnjak i toliki drugi. Tom prilikom, teta Ljubica se, uz Nadu, oduševljeno priključila ekskurziji pošto je oduvijek bila poklonik sv. Ante Padovanskog a sad joj se pružila životna prilika da mu ode na hodočašće. Moja sestra Abasa također nam se pridružila. Pripreme za put bile su dugačke budući da se legalnim putem nisu mogle nabaviti devize, a ono što su nam vlasti dozvoljavale da promijenimo u lire jedva je dostajalo za džeparac. Zbog toga su se nabavljali mali plinski rešoi, kupovali kolutovi sira trapista, vijenci kobasica i sudžuke, kutije dvopeka i keksa, kockice instant juhe, veća pakovanja čaja, kafe i šećera, pekle se pite i kolači – sve ono što je bilo neophodno da se preživi za vrijeme trajanja sedmodnevne ekskurzije.
U Veneciji je sve teklo po planu i programu, a kada smo se napokon obreli u Padovi, Abasa se već prvog dana boravka rano ujutro teško razboljela. Bila je blijeda kao smrt, povraćala je i nije se mogla držati na nogama: nismo znali šta joj je ni kako da joj pomognemo. Za ljekara nismo imali novaca. Svi učesnici ekskurzije istresli su džepove i kada smo sve zbrojili nije bilo ni izdaleka dovoljno za liječnički honorar. U krajnjem očaju – bit će da je teta Ljubica predložila da Abasu odvedemo do bazilike Sv. Ante pa smo je više odnijeli nego odveli, posjeli na tle i oslonili na crkveni zid. Nije joj bilo bolje, gubila se i činilo se da bi svakog časa mogla umrijeti. Tada se dogodilo nešto neočekivano: Nada je najednom pala u trans i na koljenima krenula u obilazak bazilike moleći sv. Antu za Abasino ozdravljenje. A kada se vratila i krvavih koljena uspravila pred Abasom, moja sestra je skočila na noge zdrava kao dren! Svi mi prisutni bili smo svjesni da se dogodilo čudo i svi smo bili osupnuti, skrušeni i zahvalni sv. Anti i Nadi koja je svojom žrtvom prizvala Njegovu milost. Treba li da kažem da Abasu u Italiji nije više ni glava zaboljela?! A kada smo vozom stigli na talijansko-jugoslavensku granicu, u kupe je ušao strog carinik i naredio nam da spustimo i otvorimo prtljag. Uto ga je teta Ljubica značajno pogledala i rekla: “Gospodine, ja nisam išla u Italiju da švercam, ja sam išla svetom Anti.” Carinik joj je uzvratio pogled i sa dubokim poštovanjem rekao (jugoslavenski carinik na dužnosti!): “Gospođo, kod svetog Antuna ste bili?! E kada je tako, vi ne morate otvarati prtljag!”
Teta Ljubica i Nada nisu više među živima, ne znam ni da li je živ iko od učesnika ove ekskurzije, a pogotovo ne znam zbog čega smo se Abasa i ja sjetile svega ovoga poslije toliko vremena. Valjda zbog svjedočenja koje u ono vrijeme nije bilo moguće. Objavljujući ovo Abasa i ja želimo da to bude pouka svima nama i doprinos našoj zajedničkoj vjeri u jednog Boga i njegove odabranike. Sjećam se, jednom davno, kada sam otišla da čestitam Božić mojoj pokojnoj prijateljici Antoniji Šober Alkalaj – Žuži, njena kućna pomoćnica, također katolkinja, poslije mojih čestitki, čestitala je Božić meni, na što ju je Žuža upozorila. “Azra je muslimanka!” Žena se nije dala zbuniti pa je samouvjereno uzvratila: “Bog se svakom jednako rodio!”
(Azra BEGIĆ)
