Prošlogodišnji slom dugogodišnjeg režima dinastije al-Asad u Siriji uvelike je promijenio sliku i odnose snaga na Bliskom istoku. Većina europskih medija taj je prevrat pozdravila. U Europi je odavno prepoznato kako je vlast svrgnutoga Bašara al-Asad bila diktatorska i zločinačka, te kako je sirijski narod dugo priželjkivao slobodu. U Damask sada na razgovore hodočaste važni zapadni političari, diplomati i poslovni ljudi, ne bi li novu vlast koju predvodi Ahmed Husein al-Šaraa potaknuli na stvaranje poretka koji će biti stabilan, demokratski i miroljubiv, i od kojega će njihove zemlje izvući korist. Al-Šaraa, čiji je nom de guerre al-Džulani, nema iskustva u vođenju uređenog društva, ali ima u vođenju džihada, i to pod okriljem Al-Kaide. Usprkos tomu, optimizam po pitanju sirijske budućnosti do prije nekoliko tjedana, kad je počeo pokolj alavita, tijekom kojega je ubijen i stanovit broj kršćana, dijelili su manje-više svi. Iz većine medijskih napisa još uvijek se stječe dojam kako je sudbina Sirije u rukama autentičnih sirijskih lidera predanih uspostavi mirne, sigurne i prosperitetne države.
Pa ipak, odmah nakon smjene vlasti u Damasku čuli su se mnogi glasovi zabrinuti za budućnost manjina, osobito sirijskih kršćana. Kršćani su na područjima koja je držao svrgnuti predsjednik Asad uživali razmjerno visoku razinu sigurnosti. Zajednički neprijatelj alavita, manjinske zajednice kojoj je pripadao Asad, te kršćana, Druza i Kurda bile su sunitske džihadističke skupine. A upravo te sunitske džihadističke skupine, okupljene oko pokreta Hajat tahrir aš-Šam, sada su ovladale Sirijom. No nova je vlast u Damasku odmah uložila velik napor da se zabrinutost, barem kad se radi o kršćanima, pokaže neopravdanom. Ahmed al-Šaraa potkraj prošle je godine ugostio čelnike najvećih crkava u Damasku, među kojima je bio nadbiskup Jacques Mourad, sirijski katolički nadbiskup Homsa i bivši zatočenik Islamske države. Poslije je ugostio i franjevce Kustodije Svete sa sjedištem u Jeruzalemu u Izraelu. Dio toga izaslanstva bio je Hrvat fra Sandro Tomašević, član uprave Kustodije Svete zemlje i ravnatelj Franjevačkoga dječjeg doma u Betlehemu.
Sirijsko gospodarstvo
Postizanje političke, društvene i gospodarske stabilnosti u Siriji ne će biti jednostavno. U Siriji živi oko 25 milijuna stanovnika, od kojih je sedam milijuna interno raseljeno. Još preko šest milijuna Sirijaca potražili su utočište u okolnim zemljama i u Europi. Većina stanovnika Sirije živi u siromaštvu. Golem dio infrastrukture je uništen ili zapostavljen, a gospodarstvo opterećeno dugogodišnjim sankcijama. Sirijski je BDP među najnižima u svijetu, iza Kube, Kameruna, Džibutija ili Samoe. Jedina bliskoistočna država siromašnija od Sirije je Jemen. Stopa inflacije u Siriji među najvišima je u svijetu.
Etničke i vjerske zajednice
Sirija je dom niza etničkih i vjerskih skupina, dubokih i snažnih identiteta, i različitih vizija političke budućnosti zemlje. Njihovi su međusobni odnosi vrlo složeni, a tijekom prošlosti, što davne što moderne, često obilježeni nasiljem koje se ne zaboravlja i ne prašta. Sve te skupine u stalnim su previranjima po pitanju međusobnih savezništava i neprijateljstava. Kroz prizmu Sirije može se vidjeti sva kompleksnost širega Bliskog istoka te razabrati razlozi zašto je to najnasilnije područje na planetu.
Najbrojniju skupinu u Siriji čine Arapi, od kojih su većina muslimani suniti. Sunitski je islam većinski diljem muslimanskog svijeta. Suniti drže kako je njihova inačica islama izvorna i ispravna, u skladu s predajom što ju je ostavio muslimanski poslanik Muhamed a sačuvali njegovi suradnici i nasljednici. U usporedbi s onime što vjeruju pripadnici šijitske sljedbe, a na temelju ranoislamskih vrela, može se ustvrditi da je sunitski argument uvjerljiv. Većina Arapa na Bliskom istoku, uključujući stanovnike dviju najsnažnijih arapskih država Egipta i Saudijske Arabije, suniti su. Suniti su i Berberi na sjeveru Afrike, Turci, te muslimani u Bosni i Hercegovini. Usprkos većinskom sunitskom stanovništvu, Sirijom su do prošlogodišnjeg prevrata vladali muslimani alaviti, koji su ogranak šijitskog islama i u Siriji ih ima oko 12%. Poglavito zbog zajedničkog alavitsko-šijitskog identiteta, režim predsjednika Hafeza al-Asada i njegova sina Bašara podržavali su Iran, većinski šijitska ali ne arapska nego perzijska zemlja, te Hezballah, čiji su pripadnici arapski šijiti iz južnog Libanona. Iran i Hezballah su, uz Rusiju, najzaslužniji što se Asadov režim nije urušio davno prije jeseni 2024.
Nadalje u Siriji živi oko 10% Kurda. Kurdi su muslimani suniti a njihovo je etničko podrijetlo najbliže Perzijancima. Prema nekim predajama potomci su medijskog naroda koji se spominje i u Bibliji. Osim u Siriji, Kurdi još žive u Iranu, Iraku i Turskoj. S oko 40 milijuna pripadnika Kurdi su najbrojnija etnička zajednica na svijetu koja nema svoju državu. Najvažniji motiv njihove borbe u Siriji, slično kao i u drugim bliskoistočnim državama u kojima žive, nije religija nego nacija. Najvažnije kurdske skupine pristaju uz ljevičarske marksističke ideologije. Mnogi su Kurdi svjesni da je religija njihovih predaka zoroastrizam, što ih veže s drevnim Perzijancima. Kurdski je identitet jedan od najsloženijih na Bliskom istoku, jer počiva na kombinaciji snažnog osjećaja kurdske etničke pripadnosti, gorljive želje za autonomijom ili državnošću, marksističke ideologije, zoroastrijanske prošlosti, islamske vjere, protivljenja islamskom radikalizmu, te nekom obliku nacionalne pripadnosti Siriji, Turskoj, Iraku ili Iranu.
Na jugu Sirije, kao i u jugoistočnom Libanonu i na sjeveru Izraela žive Druzi. O tome jesu li Druzi samo vjerska zajednica – u kojem bi se slučaju njihovo ime na hrvatskom jeziku pisalo malim slovom – ili su etno-religijska zajednica, ne postoji suglasje. Druzi sebe smatraju zasebnima i u etničkom i u religijskom vidu, i ne miješaju se s drugim zajednicama. Nastali su u 11. stoljeću, kao sljedbenici fatimidskoga šijitskog kalifa al-Hakima. Al-Hakim je u kršćanskoj povijesti poznat kao prvi muslimanski vladar Svete zemlje koji je dao devastirati Crkvu Svetog groba u Jeruzalemu. Taj je njegov čin u Europi rasplamsao naume o oslobađanju Svete zemlje od muslimana. To se i dogodilo devedeset godina poslije, kad su križari nakon četiri i pol stoljeća islamske dominacije, Jeruzalem vratili pod kršćansku vlast. Muslimani su tijekom povijesti Druze smatrali otpadnicima od islamske vjere. Doista, religija Druza, premda počiva na islamu, eklektična je mješavina monoteizma i raznih istočnjačkih i ezoteričnih vjerovanja, koja uključuju vjeru u reinkarnaciju. Budući da je za otpadništvo šerijatom propisana smrtna kazna, Druzi su svoj vjerski identitet skrivali kad god bi se našli u većinskoj sunitskoj sredini. Tijekom 19. i 20. stoljeća između Druza i kršćana dolazilo je do čestih sukoba. Prema nekim predajama, kršćani su Druzima zadali težak udarac kad su njihove svete tekstove, koji su tajni, preveli i objavili. Druzi su tradicionalno politički odani državi u kojoj žive, bilo da se radi o Siriji, Libanonu ili Izraelu.
Sirija je nekoć bila dom brojnim Židovima, koji su ondje živjeli još prije uništenja Prvoga hrama 586. prije Krista i susljednoga babilonskog progonstva. Mnogi su Židovi tijekom povijesti napustili vjeru otaca i prešli na islam, ali su tisuće njih dočekale 20. stoljeće. Arapski je progon sirijskih Židova eskalirao nakon uspostave Države Izrael 1948., te danas u Siriji više ne postoji ni jedna židovska zajednica.
Kao da etnička i vjerska slika Sirije nije dovoljno složena, u modernoj Siriji postoje još neke zajednice okupljene oko modernih političkih identiteta. To su ponajprije oni kojima je najvažniji identitet Sirijac u smislu nacije. Država Sirija, kao ni Libanon, Jordan, Irak ili Saudijska Arabija, nikad u povijesti nije postojala. Podjela bliskoistočnih zemalja, koje su četiri stoljeća (1517. ‒ 1918.) bile pod osmanskom vlašću, na nacionalne države kakve danas postoje, djelo je europskih kolonijalnih sila Francuske i Velike Britanije. Libanon je od Sirije administrativno odvojen 1920. S kolonijalnim vlastima došle su zapadnjačke ideologije i svjetonazori, poput sekularizma, liberalizma, socijalizma, pluralizma, individualizma i nacionalizma. U Siriji nije malo onih koji se smatraju sekularnim, liberalnim Sirijcima, i koji priželjkuju izgradnju nacionalne demokratske države po uzoru na europske države. Mnogi od njih sudjelovali su u pobuni protiv Asadove diktature u vrijeme „arapskog proljeća”, ali su, slično kao i u Egiptu, s vremenom ustuknuli pred onima koje su držali za saveznike, sunitskim džihadistima, i na koncu zaključili kako je Asad za njih ipak manje zlo.
Kršćani u Siriji
Prije revolucije 2011. koja je bila dijelom takozvanog „arapskog proljeća” oko 10% sirijskog stanovništva činili su kršćani. Uslijed progona od strane raznih džihadističkih skupina, poglavito Islamske države koja je proglašena u iračkom Mosulu 2014. te se proširila na istočne i središnje dijelove Sirije, broj se kršćana znatno smanjio. Procjenjuje se da je u Siriji ostao tek svaki peti kršćanin te da ih danas ima oko 300.000. Od svih vjerskih skupina u Siriji kršćani su daleko najfragmentiraniji. Među više od deset različitih denominacija i sljedbi nalaze se pripadnici Grčke pravoslavne crkve, Sirske pravoslavne crkve, Melkitske grkokatoličke crkve, Armenske crkve koja uključuje i katoličku i pravoslavnu zajednicu, Maronitske crkve koja je u zajedništvu s Katoličkom Crkvom, Kaldejske katoličke crkve, Asirske crkve istoka, te različitih protestantskih kongregacija. Kršćani su se na području Sirije tijekom povijesti često prepirali oko dogmatskih pitanja, poglavito kristologije, te se odvajali u nove sljedbe, što je nagrizalo i slabilo Crkvu. Razjedinjenost je kršćane učinila ranjivima na političke i vjerske pritiske da napuste Krista i – nakon što je njihova zemlja potpala pod muslimansku vlast a oni svedeni na obespravljene zimije – preobrate se na islam. Mnogi su, na žalost, s vremenom pokleknuli. Dio kršćanskih zajednica koje su opstale nastanjivale su teško pristupačne krajeve u gorju današnjega Libanona i Sirije.
U 20. stoljeću, u vrijeme formiranja modernih nacionalnih država na Bliskom istoku, sirijski su kršćani prednjačili u zagovaranju ideja nacionalizma i panarabizma. Za mnoge je kršćane na području Sirije, a manjim dijelom i Libanona, najvažniji identitet bio arapski. U društvu u kojem bi nacija, a ne religija, bila dominantni identitet, kršćani ne bi bili izložena manjina, nego dio većine. Zbog toga su mnogi među njima još prije sloma Osmanskog Carstva počeli pristajati uz nacionalne ideje. Prvi teoretičar arapskog nacionalizma libanonski je pravoslavni kršćanin George Antonius. Njegova knjiga Arapsko buđenje objavljena 1938. smatra se prvim sustavnim programatskim tekstom o arapskom nacionalnom identitetu. Danas, u vrijeme kad je ključni identitet diljem Bliskog istoka opet postala religija, nacionalizam je i među kršćanima izgubio nekadašnju privlačnost.
Kršćani u Libanonu, poglavito maroniti, politički su i vojno dobro organizirana zajednica. Poučeni mnogim progonima tijekom povijesti, krvavim građanskim ratom 1975.‒1990. i susljednom borbom za opstanak, sami se brinu za svoju sigurnost i zaštitu. Vojnom su silom uspjeli sačuvati živote i domove, a od bliskoistočnih država u Libanonu je opstao najveći postotak kršćana. Za razliku od libanonskih kršćana, razjedinjeni kršćani u Siriji nikad nisu oformili jedinstvenu i snažnu političku zajednicu sposobnu braniti se oružjem. Sirijski su kršćani stoga prepušteni na milost i nemilost džihadističkoj vlasti u Damasku. Milost i džihadizam oprječne su kategorije, pa razloga za zabrinutost, usprkos Džulanijevim javnim nastojanjima da prema kršćanima pokaže dobronamjerno lice, ima puno. Pokolj više stotina alavitskih civila što su ga u ožujku 2025. počinile skupine povezane s vlastima u Damasku tu je zabrinutost ozbiljno produbio. Crkva u Siriji danas živi u krajnjoj neizvjesnosti i nesigurnosti, ne zna što joj donosi novi dan, i zapravo je ovisna samo o Božjoj milosti. Dok svijet takvo stanje drži jednakim porazu, za kršćane je ono poticaj na molitvu i traženje jedine stvarne domovine svih nas, Božjega Kraljevstva. Pogled u božanskog Spasitelja koji je porazom na križu postigao najveću pobjedu u ljudskoj povijesti, kršćane ispunjava vjerom, nadom i utjehom. Usto, povijest nas uči, ponižena i progonjena Crkva, ukoliko ostane vjerna evanđelju, često je i duhovno najzdravija.
