Školovao se u nekom od samostana Bosne Srebrene, a studij završio u Italiji, gdje je i zaređen za svećenika. Godine 1623. nalazimo ga u fojničkom samostanu u kojem je obnašao službu lektora. Iste je godine s jednim subratom bio poslan u Rim da izvijesti Zbor za širenje vjere o smrti sofijskoga biskupa fra Petra Soljanina i o teškom stanju u Provinciji. Godine 1628. dolazi na službu u Beograd, gdje započinje cijeli niz njegovih životnih nedaća. Bilo je to naime vrijeme vrlo žestokih razmirica između dubrovačkih i bosanskih trgovaca u Beogradu u koje se uključio i Papić i u kojima se slabo snašao, pa je po kazni dobio premještaj u Visoko. Razmirice su bile uvjetovane najprije time što su se dubrovački trgovci oslanjali na isusovce, a bosanski na franjevce, a eskalirale su kad je franjevcima oduzeta crkva sv. Petra i predana isusovcima. Papić je zastupao stvar bosanskih trgovaca, ali je s nekima od njih došao u oštar sukob jer je smatrao da unose nered u odnose među samim bosanskim trgovcima. Spomenuti premještaj Papiću je toliko teško pao da se pravdao čak i Zboru za širenje vjere. Smatrao je naime da mu je nanesena nepravda prvo zato što je, kako je bar on mislio, samo upozoravao na nered koji su unosili neki bosanski trgovci u Beogradu, a drugo zato što je njemu upravu beogradske župe povjerio Zbor za širenje vjere, a provincijal o njegovu premještaju nije obavijestio ni tu instituciju ni nadležnoga biskupa.
Nakon toga napravio je još nekoliko netaktičnih poteza koji su njegov položaj još više zakomplicirali, čak i politički, pa se npr. 1633. godine morao braniti pred upravom Provincije od optužbi da je Turcima slao neke podatke koji su kompromitirali barskoga nadbiskupa. Osim svega rečenoga na ozbiljnu štetu njegovu ugledu išla je i činjenica da je bio u vrlo lošim odnosima s provincijalom fra Andrijom Tomanovićem iz Kamengrada, što je najvećim dijelom bilo uvjetovano time da se Papić javno očitovao o nekim njegovim manama. Sve u svemu brojne nedaće koje su zadesile Papića bile su dijelom posljedica objektivno zamršenih i zaoštrenih društvenih, pa i političkih okolnosti (posebice u Beogradu), a dijelom i njegove eksplozivne naravi odnosno pretjerane ambicioznosti.
O tome da je Papić doista bio ambiciozan, ali svakako i talentiran te vrlo dobro obrazovan, svjedoči i podatak da je namjeravao prevesti cijelu Bibliju, ali se čini da na tome nije ozbiljnije ni počeo raditi. Pa ipak okušao se u spisateljskoj djelatnosti pa je potkraj života za vrijeme boravka u Visokom vrlo uspješno preveo na hrvatski (kod Papića: na slovinski) u to vrijeme aktualno i popularno djelo talijanskoga franjevca Bartolomeja de Salutio Le sette trombe per risvegliar il peccatore alla penitenza (Sedam trublji za probuditi grešnika na pokoru), koje je bilo objavljeno 1619. godine. Prijevod međutim nije dospio objaviti pa je ostao u rukopisu, datiranomu 1649. godinom. Objavio ga je tek 1991. godine u Zagrebu fra Ignacije Gavran u 33. svesku Građe za povijest književnosti hrvatske u izdanju JAZU-a. Fra Ignacije je, uzorno kao što je i inače činio, Papićev prijevod marno priredio, bosanicu transliterirao u latinicu, napisao opširan uvod te popratio obilatim i raznovrsnim bilješkama. Puni naslov Papićeva djela glasi Sedam trublji za probuditi grešnika na pokoru. Djelo vele korisno i vele napredčano za spasenie dušaa grešnikaa i grešnica sastavljeno po poštovanomu otcu fra Bartolu Salutivu, fratru bratu Reda manjie bratie od obluženia. Istomačeno i prineseno u slavni čisti slovinski jezik po poštovanomu ocu fra Pavlu Papiću, Varhbošnjaninu istoga reda. U Visokomu, u manastieru svetoga Nikole.
Prijevod je inače pisan vrlo lijepom bosanicom, ikavsko-ijekavskom mješavinom i (bar filolozima) vrlo zanimljivim jezikom. Papićevo je djelo naime vrlo važno za proučavanje povijesti hrvatskoga standardnog (književnog) jezika, posebice kad je riječ o prevođenju talijanskih i latinskih riječi, kako onih iz općega leksika tako napose brojnih stručnih naziva (termina), npr. teoloških, filozofijskih, liturgijskih, biblijskih i sl., koje je Papić jednim dijelom i sam (novo)tvorio. Tako npr. kod Papića nalazimo riječi ogovornica (= odvjetnica), razsutitelj (= rasipnik), proždrtac (= proždrljivac), bližanstvo (= prisutnost, nazočnost), prizorstvo (= obzir, poštovanje), pritanki (= suptilni), priodvraćeni (= preodvratni, užasni), priukorni (= najsramotniji), uzrigljiv (= ogavan), mimohodljivi = prolazni), neuzmožan (= nemoguć), sredoveža (= sredstvo), svlaka (= košuljica), temerutstvo (= nevaljalstvo), vremešće (= razdoblje), dalekšina (= daljina), anđeo stražanin (= anđeo čuvar) itd.
Poslije pogibeljnoga pohoda princa Eugena Savojskoga na Sarajevo krajem 17. stoljeća, nakon kojega se velik broj katolika zajedno s franjevcima iselio iz Bosne, Papićev rukopis bio je prenesen u neki od prekosavskih samostana. Do Drugoga svjetskog rata čuvao se u vukovarskom samostanu, a zatim u franjevačkom samostanu na zagrebačkom Kaptolu.
Djelo o kojem je riječ sastoji se od 37 poglavlja, s tim da su osnovnome tekstu pridodani odjeljci pod naslovima Napomenci i nauci, Događaji čudni i strašni te Objavljenje svetomu Barnardinu. U odjeljku Događaji čudni i strašni riječ je strahotama koje doživljaju grešnici u smrtnim urama praćenim često nemilosrdnim đavlima u likovima bijesnih pasa, zastrašujućih crnih gavranova ili brojnih drugih čudovišta koja dolaze po dušu grešnikovu da je odnesu u muke paklene. Evo npr. kako se opisuju posljednji trenuci jednoga fratra proprijetara „na izdahnuću” koji je pod uzglavlje bio sakrio trideset groša i kojemu su se na času smrti ukazala četiri đavla u liku „pristrašnije ljudi oklopnika”: „I razbivši djavli zid kod uzglavnice nemotnjikove, ukazaše fratrom trideset groša koje oni nestretnji bijaše ondi sakrijo, a ne ešproprijao se ni ispovidio od svoga grijeha. Oh zgodo nemila! Oh zgodo strašna! Dokle se fratri prigovarahu i karahu z djavli, izađe ona tužna duša i oni prokleti djavli s revanjom strašnom i s škripom jadovitom zgrabiše ju i sobom ju odnesoše u pritamni pakao.”
Ovaj kratki portret kontroverznoga fra Pavla Papića i prikaz njegova djela završit ću stihovima iz odjeljka Objavljenje svetomu Barnardinu, koji svjedoče o tome da se Papić dobro snalazio i u stihovanim tekstovima. Stihovi su iz poglavlja Duša tijelu govori. U njima se duša na času smrti obraća tijelu i postavlja mu brojna prijekorna pitanja:
Ustan, moj druže – moje tamno tilo,
koje onomadne – sa mnom biše cilo.
Moja stara kućo – moje uživanje
tuga me skončava – prišlo je na manje.
Podigni se gori – iz groba tamnoga
ter sa mnom govori – molim te cić Boga.
U komu si bitju – kako li se vladaš,
moj pritužni druže – kako sam pribivaš?
Kamo su se djele – tvoje oči bistre,
kako li te služe – tvoje noge hitre?
Kamo ti gradovi – gdi su ti družina,
nogi prijatelji – i tvoja rodbina?
Pobigle su sluge – gdi su ti hintovi,
sela i varoši – gizdavi sinovi?
Kamo t’ ravna polja – i tvoji majori,
konji plemeniti – svaki razgovori?
Muči sad cimbao – hegeduša nije
svak na svitu obraz – jur od tebe krije.
Gdi ti je sad žena – plemenita stvora,
ka ti je davala – u tugah razgovora,
Kako pavun ptica – ka se je kitila,
kak svitli anđeo – prid tobom hodila?
Kad te je vidila – stojeći zle volje,
elov ti je dala – da t’ digne nevolje.
