Neki katolički svećenik – župnik dobio je u zimsko vrijeme novu domaćicu. Ona je zamolila svećenika za dozvolu da s otpacima od doručka hrani čavke koje su se uvijek nalazile u dvorištu. On je joj je to dozvolio vrlo rado. Od tada je domaćica svakog dana oko 10 sati hranila čavke ostacima od doručka. I čavke se navikle na to. A navikli su se i gosti kojih je bilo dosta. Jednog dana nije im dala hranu, a tako i sljedećih dana. Čavke su počele kreštati, sve dok to nije zapazio i župnik i otišao u kuhinju gdje se onda odvijao ovakav razgovor:
„Čavke strašno kriješte, mora da ste ih zaboravili i da im niste dali otpatke.”
„Nisam ih zaboravila, ali te životinje neće više ništa dobiti.”
„A zašto neće dobiti ništa? I one su jadna stvorenja i gladne su.”
„Ništa od toga, neće dobiti više ništa bezbožne ptice. Vidjela sam ih kad su se spustile na luteranski toranj!”
