Početna stranica » Sava i njezine pritoke u zrcalu multikulturalnosti i multireligioznosti

Sava i njezine pritoke u zrcalu multikulturalnosti i multireligioznosti

291 pregleda

Rijeka Sava izvire ispod Julijskih Alpa u Sloveniji. U njoj se stvarno i znakovito spajaju kod Radovljice dvije izvorišne rječice imenom Sava Dolinka i Sava Bohinjka. Sava je duga 946 km. U svome toku prema Dunavu povezuje nove države i to: Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu sa Srbijom i Crnom Gorom, gdje u Beogradu utječe u Dunav. Usput se bogati vodom mnogih pritoka poput Kupe, Une, Vrbasa, Bosne, Drine i drugih malih rječica i još mnogih ravničarskih potoka ili planinskih potočića. Tako je Sava simpatična čak i dalekim bosanskim pa i crnogorskim brdima i potocima, koji su nju slobodno odabrali, njoj se priklanjaju i svoj vodeni dar njoj darivaju. U svome koritu je dovoljno široka i svojom vodom je dovoljno bogata da je postala još u starom vijeku, a najintenzivnije u 17. i 18. stoljeću, značajan trgovački plovni put svojim najvećim dijelom (posebice od Beograda do Siska). Gotovo cijelom svojom dužinom ona je širokogrudna i nesebična. Tik uz sebe dopušta velike cestovne i željezničke međunarodne prometnice.

Njezini izvori i ušće spojeni su jednim koritom, ona je spojena s Dunavom i preko njega s oceanom jednom vodom. Tako je ona, kao i mnoge druge, poveznica zemalja i regija, ljudi i kultura, nacija i konfesija. Istina, samo u slavenskom ali ipak međunarodnom okviru. Time ona na djelu svjedoči svoju široku multikulturalnost i toleranciju. Jednako se raduje pritoci s jedne ili druge strane, jednako natapa slovensku, hrvatsku, bosansku i srbijansku zemlju, jednako se veseli katoličkim zvonicima, muslimanskim minaretima i pravoslavnim tornjevima. Ona uživa jednako u koralnom i istočnom pjevanju, kao i ezanu (zovu) mujezina. Na površini svoje vode zrcali sjene svih bogomolja. U prolazu sve ih tiho pozdravlja. Ona dijalogizira sa svima. Više od razgovora ona sa svima razmjenjuje svoje misli i tajne, svoju ljepotu i darove. Ima svoju vlastitu narav i svoj dostojanstveni stil. Ne miješa se u tuđe vode, ali sve prihvaća u sebi. Poštuje tuđi identitet. Ne buni se da Kupa i dalje ostane Kupom, a Vrbas Vrbasom, ili Drina Drinom. Sava se ne boji za svoj identitet iako prihvaća njihovo blago onakvo kakvo ono jest. Ona je potpuno svjesna da je veće ono zajedništvo vode, nego li razlike pritoka koje ih dijeli.

Ona je istodobno i međunarodna i istodobno nacionalna, i istodobno regionalna. Ona je po jednoj vodi jedno sa svojim pritocima, a preko njih je povezana s još manjim rječicama, a preko njih i s udaljenim planinskim potočićima. U tom smislu oni čine prirodno opće riječno zajedništvo. U tom zajedništvu bitno su spojene i velike rijeke, kao Kupa, Vrbas ili Drina, kao i mnogobrojne male rječice i još mnogi, često Savi daleki, nevidljivi, planinski potočići. Vodom su unutarnjim načinom povezani. U najizvornijem smislu oni čine i statično i dinamično zajedništvo. S onim statičnim jedinstvom planinski potok ne dolazi do Save, niti korito Save dolazi među planinske vrleti, nego su unutarnjim načinom povezani jednom dinamičnom vodom. Na taj način voda potočića čini prvo samu njegovu bit, ali je istodobno i dio vode velike Save. Tako je partikularni potočić dio univerzalnosti i međunarodnosti velike Save. Svojom vodom planinski potočić obogaćuje Savu a ona ga objeručke prima i prihvaća. Koji put blago potočića i rječica, kao i većih rijeka pritoka je mutno i prljavo, brzo i razorno, što u Savi pobuđuje nešto poput nerazumijevanja ali ne i nesnošljivosti. Ona mirno prihvaća proces čišćenja koji oslobađa od natruha i prljavštine, krivih riječnih predodžbi i predrasuda. Sama se pročišćava ali biva čišća i pročišćenjem drugih. Drugi put ona prima blago pritoka bistro i čisto, miroljubivo i plodonosno, pa tada dolazi u punom sjaju dijalog ljepote, sklada, mira i suživota do izražaja. Uvijek je spremna na dijalog s pritocima bez obzira na žegu ljeta ili ciču hladnoću zime. One stalno vrše razmjenu svojih darova i iskustava. Sava je žalosna kada joj Vrbas pripovijeda kako ljudi prema njemu postupaju nemarno i neodgovorno. Sa svoje strane i ona se požali Drini na nemarnost onih s njezine strane. Njihova uzajamnost je doživotni da drugome, i u zdravlju i u bolesti, u radosti i žalosti.

Planinski potočići, regionalne rječice, nacionalne rijeke ne traže da Sava nužno mijenja svoje korito ili svoj tijek i pravac. Sava pak prihvaća pritoke kakve jesu i to u cijelosti. Njihov međusobni odnos mi se čini kao onaj pravi rodbinski, sestrinski, s istinskim razumijevanjem za druge, ali i sa stvarnom sviješću neraskidivog obiteljskog zajedništva. S jedne strane svjesne su neraskidivog jedinstva a s druge strane nepomiješane različitosti koje nisu suprotstavljenosti. Kao takve imaju kontakte s ostalim meridijanima na ovome svijetu. Na ušću u Dunav Sava ulazi, ali s njom i sve ostale njezine rijeke pritoke i svi potočići, u još veće zajedništvo europskog razmjera, a na ušću u Crno more povezani su s vodama cijeloga svijeta.

Neke rijeke su svojim vrletima i nepristupačnošću prave prirodne razdjelnice. Sava je, naprotiv, prirodna poveznica. Ona povezuje različita područja uzduž i poprijeko. To ona ponosno svjedoči mnogobrojnim mostovima i dugim prije svega teretnim brodovima, koji uz nju ili niz nju idu svome cilju i tako različite sjedinjuje. Kada bi se sa svojih strana njoj približavali, bili bi međusobno bliži. Ona nudi svoj život svima uz njezinu obalu, usprkos njihove različitosti. Različitosti Kupe, Vrbasa ili Drine, različita boja njihove vode, različite linije njihova korita, različite vrste njihove ribe, ne ugrožavaju bit i identitet Save, nego one uvećavaju njezin sjaj i veličinu. Ona se s njima slaže u bitnome. Ona partnere prihvaća par cum pari.

Svojom tihom ljepotom udomila je mnoge narode, negdje s obiju strana iste vjere, kulture i nacionalnosti, a negdje različite u smislu multi-kulti-reli. Uz nju se naselila najveća koncentracija življa u tim zemljama. Uz nju su s vremenom nicala sela i naselja, gradovi i metropole. Od četiri glavna grada spomenutih država ona svojim slivom povezuje tri. To su Ljubljana, Zagreb i Beograd.

Ljudi su vjekovima uz nju vezali svoju egzistenciju a ona im je tiho darivala svoju inspiraciju. U njezinu naručju mnogi su ugledali svjetlo dana. Uz nju su različiti rasli i s njom srasli i s njom zreli. Ona ih je hranila i pojila, a oni su s njom zajedno pjevali i s njom zajedno patili. Ona ih je veselila cvrkutima ptica i mirisom cvijeća, plodovima stabala i prinosima njiva, zelenilom pašnjaka i šarenilom šuma. Ona je ljudima darivala svoju snagu, poklanjala svoje čari, otkrivala svoje tajne a njihove je brižno čuvala. Ona je ljudima darivala život, a sama je znala biti u životnoj opasnosti. Sama je neumorno pružala ljudima svesrdnu pomoć, a nekada je bila potrebna ljudske skrbi. Uvijek se radovala svojim domaćima a dobronamjerne goste nikada nije odbacivala. Svoje ljepote uvijek je svima nudila i svoje bogatstvo velikodušno poklanjala, pa i onda kada bi sama osiromašila. S radošću je primala kupače i ribare, šetače i igrače, djecu i umirovljenike. Sve je primila pod krošnje svojih vrba.

Ljudi su je krotili ali se ona nije dala nikada nikome potpuno ukrotiti. Ona posjeduje neku tihu ali zamamnu i privlačnu divljinu. U piću nije dobra. Onda poludi. Kad se previše „ponapije“, tad je najneobuzdanija. Ponegdje provali na slobodu i u nekom pijanom stanju ne zna što radi. Čini se da su to njezini prosvjedi protiv svega onoga što joj ljudi zla nanose. Čini se da je to njezina osveta za nedostojno i nebrižno ponašanje ljudi prema njoj. Tada ona zna bez policijske dozvole jednostavno izaći iz korita i prosvjedovati na ulicama i trgovima, na njivama i pašnjacima, čak dođe i u dvorišta zgrada i podrume kuća. Šuteći prosvjeduje noseći mnogobrojne transparente ljudske nemarnosti. Prosvjedujući pokazuje svoju snagu. Kordoni policije ne mogu je zaustaviti. Ni suzavac i vodeni topovi. Tada je jednostavno neustrašiva i posve prljava od pijanog valjanja po zemlji. No, kao što ona ima duboko razumijevanje za njezine ljude, tako i oni za nju. Zna napraviti i štetu ali nije nikada osvetoljubiva. Rado prašta i moli za oproštenje. Kad god je ona bila opasnost za ljude, na nju se nikada nitko nije naljutio. Ona se kratko ljuti na ljude pa se brzo odljuti. Poslije prevelikog pića postiđeno i tiho vrati se kući u svoje korito. Onda se vrati i onaj normalni suživot rijeke i ljudi.

Sava i ljudi uz nju su srasli kao nokat i meso. Postali su nerazdvojni. Ona je ljudima utjeha u njihovim žalostima, oni joj povjeravaju svoje boli i tajne. Ona je svjedok mnogih ljubavnih veza, drhtaja duše i titraja srca. Ona ih gladne hrani i žedne poji, vruće ih rashlađuje i klonule pridiže, žalosne tješi, umorne krijepi. Ona je u njihovim mislima, srcima, očima, životima. Ona je u njihovim pjesmama i na njihovim slikama. Ona je inspiracija mnogobrojnim pjesnicima, romanopiscima i majstorima kista. Njezin dah udišu, njezinu tihu pjesmu slušaju, njezinu ljubav upijaju i s njom životnu nadu povezuju. Sava tim ljudima jednostavno znači život. Ona im daje svoju snagu i energiju, daje potrebnu vlagu njihovim poljima, koja su jako plodna. Ona im daje sve od sebe i cijelu sebe. Ona je nekim regijama dala i svoje ime, tako Posavlje, Prisavlje, Posavina itd.

U svome geografskom koritu Sava omogućuje lake i česte prelaske s jedne na drugu stranu, čak i na onim mjestima gdje nema mostova. Prelazi se čamcima, skelama i mostovima gdje ih ima. Neki ju bez problema preplivavaju. Rijetki su koji ju nisu nikada prešli na ovaj ili onaj način. Ali ipak. Pred svima stoji onaj posljednji prelazak preko jedne posebne rijeke, koju ovdje može simbolizirati i Sava. Tu rijeku mora se prijeći osobno, sad ili kasnije, na ovaj ili onaj način, vozeći, plivajući ili leteći, po suncu i vedrini, kiši ili smrzlini, tornadu ili ledu. Prijelaz je neminovan bez obzira bila rijeka uska ili široka, brza ili spora, mutna ili čista, opasna ili bezopasna, modra ili plava, duboka ili plitka, hladna ili topla. Moraju je prijeći plivači i neplivači, ribari i ratari, seljaci i radnici, bogati i siromašni, hrabri i strašljivi, zadovoljni i nezadovoljni, mršavi i debeli, zdravi i bolesni. Sigurno je da je taj prijelaz jednosmjerno hodočašće. Bez obzira na koju se stranu prelazi i na kojoj se obali netko nađe, povratka nema. Nepovratno se diže zemaljski šator. Nadamo se da je taj prijelaz preko rijeke, u ovom slučaju posebne Save, opet ulazak u ono zajedništvo koje Sava u odnosu na svoje pritoke naznačuje.

Život piše romane a Sava priča svoje bajke. Ovdje je ispričala jednu ekumensko-dijalošku. Možda i nije bajka. Možda je poticaj i primjera možda je put, cilj i život, za Savu i sve njene multi-kulti – reli stanovnike.