Početna stranica » Kriza kao kušnja

Kriza kao kušnja

150 pregleda

Već na početku Knjige o Jobu vidljivo je kako Bog dopušta da Jobova vjera i čestitost budu stavljene na kušnju (Job 1). On koji je prikazan kao bogat i sretan čovjek, čovjek blagoslovljen i brojnom obitelji, ostaje najprije bez svojih materijalnih dobara, potom bez sinova i kćeri.

Na sve to Job odgovara pouzdanjem u Gospodina: „Gol iziđoh iz krila majčina, gol ću se onamo i vratiti. Gospodin dao, Gospodin oduzeo! Blagoslovljeno ime Gospodnje!” (1,21).

Drugo poglavlje knjige započinje novim anđeoskim zborom pred Bogom, a pojavljuje se i Satan. Bog tom prilikom hvali Jobovu vjeru i čestitost. Ponaša se poput ponosna roditelja kad mu dijete prvi put progovori, ili kad prohoda, ili kad s izvrsnim uspjehom završi školu, kad se upiše na dobar fakultet, kad ostvari uspjeh na poslu ili u bilo kojem segmentu svojega života. Bog hvali Joba jer je ostao neporočan, čestit. Ostao je Job čovjek na sliku Božju.

Satan na te pohvale odgovara: „Sve što čovjek ima dat će za život. Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!” (2,4-5). Predlaže zapravo da Jobu oduzmu zdravlje i fizičko dostojanstvo. Bog dopušta Satanu da stavi Joba na još veću kušnju oduzevši mu zdravlje. To je potaknulo i Jobovu ženu da ga počne preklinjati: „Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!” (2,9). Job, pak, i dalje ostaje vjeran, pa svojoj ženi odgovara: „Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?”, a sveti pisac zaključuje: „U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama” (2,10). Prvi prozni dio knjige završava se viješću o dolasku trojice Jobovih prijatelja koji nemaju snage ni izustiti riječi utjehe, kad ugledaju Joba u njegovoj patnji (2,11-13).

Čovjekove dvojbe u kušnji

Ipak, poetski nastavak knjige pokazuje da Satan nije bio daleko od istine u svome naslućivanju da će Job zbog patnje na koncu prokleti Boga. To se, istina, ne događa, ali Job postavlja brojna pitanja koja mu se pletu po glavi. On pokušava i želi razumjeti što mu se to i zašto dogodilo, no ne uspijeva. Prijatelji ga, s druge strane, i ne pokušavaju razumjeti. Oni zaboravljaju da im je Job prijatelj i konkretna osoba, pa mu odgovaraju na načelnoj razini. Job je za njih samo još jedan primjer koji potvrđuje njihova teološka razmišljanja: patnja je kazna za grijeh, pa onda znači i da je Job griješio kad je zaslužio ovakvu patnju.

U 32. poglavlju knjige na prizorište iznenada stupa Elihu, ljut što se Job držao pravednim pred Bogom, pa mu kaže: „Ovdje, kažem ti, u pravu ti nisi, jer s Bogom čovjek mjerit’ se ne može” (33,12), te tumači da se Bog služi ljudskom patnjom i da bi ga pozvao na promjenu života (36,1-21).

Malenost pred Božjim naumom

Konačno progovara i sâm Bog i započinje razgovor s Jobom (38 – 41), pa ga pita: „Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno. Znaš li tko joj je mjere odredio i nad njom uže mjerničko napeo?” (38,4-5). Bog se tako na samome početku predstavlja kao Stvoritelj, kao onaj koji je jedini bio na početku svega i sve iz ničega stvorio. Nijedan mu se čovjek u tome ne može približiti. Osim toga, Bog pita Joba: „Zar si ikad zapovjedio jutru, zar si kazao zori mjesto njeno? Zar si stigao do riznica snijega i zar si tuče spremišta vidio što ih pričuvah za dane nevolje, za vrijeme boja krvava i rata?” (38,12.22-23). On je Bog koji i nakon stvaranja sve uzdržava, o svemu vodi brigu. Nijedan mu se čovjek ni u tome ne može približiti. Sve to dovodi do Božjega pitanja: „Zar će se s Jakim preti još kudilac? Tužitelj Božji nek’ sam odgovori!” (40,2). Job ponizno tada odgovara: „Odveć sam malen: što da odgovorim? Rukom ću svoja zatisnuti usta. Riječ rekoh – neću više započeti; rekoh dvije – al’ neću nastaviti” (40,4-5).

Ovu Jobovu svijest o vlastitoj malenosti i nemoći Bog ponovno potvrđuje, pa ga pita: „Zar ti mišica snagu Božju ima, zar glasom grmjet’ možeš poput njega?” (40,9). Čovjek se u svojoj nemoći ne može suprotstaviti zlu koje u nastavku Božjega govora predstavlja Levijatan (40,25 – 41,26). Riječ je o mitskom biću za koje su na drevnom Bliskom istoku vjerovali da prebiva u morskim dubinama, te je poistovjećen sa Sotonom. To je biće snažno i zlo te mu se nijedan čovjek ne može suprotstaviti. U židovskom vjerovanju na počecima kršćanske ere Mesija koji ima doći konačno će pobijediti toga Levijatana, a od njegova mesa pripremiti gozbu Božjim izabranicima. Bit će to mesijanska gozba posljednjih vremena gdje će oni koji su Božji, po tom blagovanju, imati dijela na Mesijinoj pobjedi. Job, međutim, još nije upoznao Mesiju i ostaje i dalje preslab u odnosu na Levijatana.

Vjernici se moraju osobno posvetiti da bi u njihovu srcu Krist mogao biti svet. Potrebno je, dakle, da budu čestiti ljudi, ljudi s integritetom, pa će tako po njima i zasjati evanđeoska nada svim ljudima

Odatle i dolazi konačno Jobovo priznanje Bogu: „Ja znadem, moć je tvoja bezgranična: što god naumiš to izvesti možeš. Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? Govorah stoga, ali ne razumjeh, o čudesima meni neshvatljivim” (42,2-3). Priznavši svoju ograničenost, ponavljajući ono što je zapravo prethodno Bog rekao (38,2), Job zaključuje: „Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe. Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu” (42,5-6). Jobu se upravo u patnji i po patnji dogodilo nešto nevjerojatno: vidio je Boga. Već je rečeno da čovjek ne može Boga vidjeti i na životu ostati, a patnja i bol Jobu su omogućili to gledanje.

Job je u svojoj patnji doživio onakav susret s Bogom kakav je, bez patnje, imao Izaija u Hramu, kad je čuo serafe kako kliču: „Svet, svet, svet!” (Iz 6,1-8). I kao što kod Izaije viđenje Boga potiče na buđenje svijesti o vlastitoj grešnosti, tako i Job izražava svoje pokajanje: „Kajem se u prahu i pepelu” (Job 42,6).

I u kušnji činiti dobro

I Prva Petrova poslanica bavi se pitanjem patnje i trpljenja. Dok daje naputke kršćanima da budu „jednodušni, puni suosjećanja i bratske ljubavi, milosrdni i ponizni”, da ne vraćaju „zlo za zlo, ni uvredu na uvredu”, nego da blagoslivljaju (1 Pt 3,8-9), pisac ove poslanice svjestan je da toga nema bez trpljenja, pa zato dodaje: „Pa tko da vam naudi ako revnujete za dobro? Nego, mora li i trpjeti zbog svoje pravednosti, blago vama!” (3,13-14). Tako je još jedno blaženstvo namijenjeno onima koji trpe. Ono što ostvaruje blaženstvo u trpljenju Kristova je prisutnost. Zato i nastavlja poslanica: „Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (3,15). Ovaj poziv da Krist bude svet u našim srcima podsjeća najprije na starozavjetne pozive da određeni dani ili čini budu sveti. Ta njihova svetost zahtijevala je pak i posvećenje onih koji su s njima dolazili u dodir. To znači da se vjernici moraju osobno posvetiti da bi u njihovu srcu Krist mogao biti svet. Potrebno je, dakle, da budu čestiti ljudi, ljudi s integritetom, pa će tako po njima i zasjati evanđeoska nada svim ljudima. U Prvoj Petrovoj poslanici konačno čitamo: „Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo” (3,17). U Djelima apostolskim, kad želi predstaviti Isusovo djelovanje na zemlji, Petar kaže samo da je „prošao zemljom čineći dobro” (Dj 10,38). Kršćaninovo nasljedovanje Krista sastoji se također u činjenju dobra.

Ova razmišljanja o trpljenju i patnji u kršćanskom životu izrastaju na kraju u hvalospjev Kristu patniku koji započinje riječima: „Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu” (1 Pt 3,18). Kristova patnja događa se prema tome za dobro drugih. Ne treba zanemariti da sveti pisac kaže „i Krist”, što znači da isto vrijedi i za one koji su Kristovi. Dakle, i kršćanin trpi pravedan za nepravedne. Time trpljenje i patnja dobivaju otkupiteljski i spasiteljski smisao.

Kršćanin u svemu mora znati zadržati perspektivu vječnoga života u kojemu će naći i odgovor i nagradu i konačan spokoj.