Bog ne želi samo da vjerujemo u njega nego želi i da imamo povjerenje, pouzdanje i nadu u njega. Što znači to povjerenje i pouzdanje u Bogu izrazio je jedan pjesnik u pjesmi pod naslovom „S ispruženim rukama” ovako: „Gospodine, ovdje su moje ruke. Stavi u njih što želiš, uzmi što želiš, vodi me kamo hoćeš, neka se u svemu vrši tvoja volja.” Charles de Foucauld kaže to isto ovako: „Moj Oče, tebi se prepuštam, čini sa mnom što ti se sviđa, zahvaljujem ti za sve što sa mnom učiniš. Jedino što želim jest da se na meni i na svim stvorenjima ispuni volja tvoja. Na sve sam pripravan i sve primam.“
A kako ne bismo imali povjerenja u Bogu kad je on po svojoj samoj naravi ljubav, nije samo stvorio svijet nego ga i upravlja, upravlja zapravo svakim pojedincem, zove nas svakog po imenu, i svu tu Božju brigu nazivamo Božjom providnošću. Bog nam želi sreću, najviše konačnu sreću koja je vječno spasenje, i on sve vodi tome spasenju. Zato ga ponekad ne razumijemo jer nismo svjesni da je neki udarac važan za naše spasenje. Kako ljudi mogu ne shvaćati Boga pokazuje jedna žena koja kaže: „Ne mogu više moliti, nemam povjerenja, srce mi je slomljeno, ja više ne razumijem Boga.” Možda će ipak doživjeti milost da barem na koncu života svoga kaže: „Oče, u tvoje ruke polažem svoj život.”
U nama postoje mnoga nadanja koja uvenu. Zato je za nas najvažnije pitanje: Postoji li u nama ona nada koja sve nosi, koja ne propada dok mnoge druge propadaju, a to je nada u Boga? Mi se nadamo u zdravlje, u pobjedu nad bolešću, u uspjeh u radu, nadamo se u ljubav, u mir u svijetu a ima ih još sva sila. Sve su te nade u sebi dobre i znamo da se barem djelomično i barem za neko vrijeme mogu ispuniti. Ali mogu nas i razočarati, uvenuti i nestati, neke su se ispunile, a neke se nikada neće ispuniti. Za neke jednostavno nemamo vremena, idemo ususret smrti, a naše nade ostavljamo sljedećoj generaciji ako i ona bude imala sreće sa svojim nadama.
Možemo li izgubiti sve nade, zapasti u očaj i beznađe? Ako svjetla života koja obasjavaju našu svakodnevnicu trnu jedno za drugim, ako su svako jutro i svaku večer uvijek samo sivi, turobni i nezanimljivi, nije li to znak da su nade u nama umrle, da budemo na oprezu jer nakon toga može uslijediti očaj, ako nam nije preostala ona glavna i osnovna nada, nada u Boga koja može rastjerati očajanje. Kršćanin nosi u sebi tu nadu i kada sve ostale zataje, kad nema ništa više pojedinačno za što bi se vezala neka nada, još uvijek ostaje nepoljuljana nada u Boga. Ako u sebi nosimo tu nadu tada možemo biti sigurni da ćemo sve izdržati, na koncu pobijediti, pa tada više uopće nije važno imamo li još koju nadu osim te. Ne moramo ići u lov za nadama kad već u sebi nosimo onu koja nas neće razočarati.
Pred čovječanstvom se postavljaju crna pitanja: Hoće li u skoroj budućnosti biti dovoljno hrane za čovječanstvo koje se sve više množi? Hoće li biti dovoljno čiste vode i čistog zraka? Hoće li se čovječanstvo uništiti atomskim bombama? Kome će naša zemlja na koncu pripasti politički, demokraciji ili teroru? Mnogi kršćani također postavljaju tegobno pitanje: Što će biti od vjere i Crkve? Tu se kod kršćanina uz nadu u Boga pojavljuje i dodatna specijalna kršćanska nada, a to je nada u Isusovu konačnu pobjedu. Naravno i banalnost života i vlastita zakazanja mogu nas voditi prema očaju, ali to se neće dogoditi ako imamo nadu u Krista. Sve se naše nade u kriznim situacijama slivaju u jednu nadu, u raspetog Krista koji nas zagovara kod Boga. Mi smo sto puta u neprilici da kažemo: „Uvijek isto, ne mogu se promijeniti, ništa ne koristi štogod poduzmem.” To je napast koja nas želi tjerati u očaj, treba se pomiriti s tim da nas Bog vodi polako, dopuštajući i pogreške da i od njih učimo.
Život je privremen i sve je privremeno što se u njemu događa. Mi prolazimo razne stupnjeve od djetinjstva preko starosti do smrti, i sve što se događa privremeno je, ali nije nikada isto. Političari neće nikada stvoriti idealne države, roditelji neće nikada idealno odgojiti djecu, liječnici neće nikada naći lijek za sve bolesti, siromaštvo se neće nikada iskorijeniti sa zemlje. U toj perspektivi čovjek bi lako mogao postati pesimist. Ali kršćanin, koji vjeruje da je sve u Božjim rukama i da zato sve ima svoj smisao, neće izgubiti ni ravnoteže ni nade jer zna da nam Bog sve okreće na dobro. Otvorimo malo Bibliju i vidimo samo nekoliko citata u kojima se govori o nadi i pouzdanju u Boga. U psalmima se često ponavlja: „Bože, ti si moja nada, moja baština, moje utočište, spasenje, tvrđava moja.” I slično. I Isus je govorio o Božjoj providnosti zbog čega se treba u njega uzdati u svojoj usporedbi o ljiljanima, koji niti predu niti siju, a tako su obučeni da im ni Salomon u svoj svojoj slavi nije ravan. Govori i o pticama koje ne siju niti žanju a Bog ih hrani. Tada Isus komentira ovako: „Koliko ste vi vrjedniji i od ljiljana i od ptica. Vama su sve vlasi na kosi izbrojene.” Možemo dodati još Pavla koji u svojoj Drugoj poslanici piše Timoteju: „Poradi toga i ovo trpim, ali se ne stidim, jer znam kome sam povjerovao” (1,12). Sasvim je jasno da se mi u Boga ne možemo uzdati zbog naših vlastitih zasluga, nego samo zbog njegove ljubavi. Mnogo toga mi očekujemo od Boga ali najviše to da naš život vodi tako da ga jednom u vječnosti gledamo licem u lice.
