Početna stranica » Samostan na jezeru Sevan – Sevanvank

Samostan na jezeru Sevan – Sevanvank

4 min

Samostanski kompleks izgrađen je na mjestu staroga poganskoga hrama, a graditelj je bio Gregor Iluminator koji 305. godine podiže crkvu svetoga Harutiuna. To je bila jedna od nekoliko bazilika sa značajnim romanskim utjecajem, a koje su se mogle naći na području Armenije jer u to vrijeme armenski graditelji još nisu formirali svoj specifični stil gradnje koji nastaje u 5. i 6. stoljeću. 

U središnjem području Armenije poznatom kao područje Geharkunik, na nadmorskoj visini od 2000 m i uz jezero Sevan nalazi se jedan od starih samostanskih kompleksa. Pored samostana danas je tu smještena i glavna bogoslovija Armenske apostolske Crkve. Danas je samostanski kompleks na poluotoku do kojega se jednostavno dolazi, a nekada je bio mali jezerski otok da bi nakon umjetnoga isušivanja jezera Sevan, koje je počelo u doba Staljina, razina vode pala je oko 20 metara, a otok se pretvorio u poluotok. Na južnom dijelu ovoga poluotoka smjestile su se crkve ovoga starog samostanskog kompleksa. Sam kompleks sačinjavale su crkva svetoga Karapeta koja kasnije mijenja ime u  crkva Svetih arakelotsa (crkva Svetih apostola), crkva svete Astvatsatsin (crkva svete Majke Božje) i stara srušena crkva svetoga Harutiuna te male kamene nastambe za monahe. Kompleks su činili i brojni pomoćni objekti.

Samostanski kompleks izgrađen je na mjestu staroga poganskoga hrama, a graditelj je bio Gregor Iluminator koji 305. godine podiže crkvu svetoga Harutiuna. To je bila jedna od nekoliko bazilika sa značajnim romanskim utjecajem, a koje su se mogle naći na području Armenije jer u to vrijeme armenski graditelji još nisu formirali svoj specifični stil gradnje koji nastaje u 5. i 6. stoljeću. Crkva je stradala u zemljotresu te u prvim arapskim prodorima na armensko područje 995. godine. Kasnije se obnavlja, ali ne u punom sjaju i takva ostaje do 15. stoljeća. Na jednoj od mnogobrojnih crkava vidi se natpis koji datira izgradnju današnjega samostanskoga kompleksa te je prema njemu samostanski kompleks Sevanvank osnovan davne 874. godine. Izgradnja i rekonstrukcija starih objekata obavljena je zalaganjem princeze Mariam, kćerke armenskoga kralja Ashota I., a koji je tek deset godina kasnije postao kralj. Za princezu Miriam postoje podaci kako je poticala izgradnje crkava te sudjelovala kao dobrotvor u izgradnji preko 30 crkava u sjećanje na rano izgubljenoga supruga, a pred izgradnju je posjetila stari Sevanski kompleks. To je razdoblje kada Armenija prolazi kroz teške sukobe s nadirućim Arapima i bori se za svoju samostalnost uz želju da se oslobodi arapske vlasti. Uskoro im je to i uspjelo.

Danas kompleks čine dvije crkve, crkva Svetih arakelotsa i svete Astvatsatsin. Obje su slične gradnje, a u njihovoj križnoj osnovi su osmerokutni timpani. Crkva Svetih arakelotsa (Karapeta) je manja i na njoj je 1651. godine provedena temeljita rekonstrukcija i promijenjeno ime u sadašnje. Crkva ima tri apside te je stoga još zovu i trolisna. Crkva svete Astvatsatsin je veća i pored križne ima i oktogonalnu osnovu središnjega dijela crkve. Tu su još dvije bočne kapele koje služe za individualnu molitvu dok se na lijevoj nalazi ulaz u crkvu. Nakon izgradnje završetka radova na crkvi, ovaj tip gradnje se vrlo često upražnjavao širom Armenije.

Pored crkava nalazi se ostatak ruševnoga gavita koji je nosio ime svete Astvatsatsin, a izgrađen je u 9. i 10. stoljeću. Njegov krov izvorno je podržan sa šest drvenih stupova dok je središnji sustav gavita bio specifičan i poznat pod nazivom yertik. Također, specifična je bila i građa krova u kojemu se osjećao utjecaj srednjoazijske arhitekture kao i brade kamena koji je korišten za krovnu konstrukciju. Neki ostaci gavita i njegovih stupova mogu se vidjeti u erevanskom Muzeju povijesti.

Samostan je raspolagao većom kolekcijom hačkara, iz raznih razdoblja kroz koje je prolazio samostan. Neki od njih izrađeni su uporabom zelenkastoga kamena andensita ili vapnenca koji se lako obrađivao, ali su slabe trajnosti dok su drugi od crvenoga kamena i bolje kvalitete. Na nekim od hačkara može se vidjeti i trenutni utjecaj političkih prilika kada su nastajali bez obzira na tradiciju njihove izrade. Tako u crkvi postoji hačkar na kojem se jasno mogu vidjeti ljudi kosih očiju, a što svjedoči o vremenu mongolske prisutnosti na ovom području tijekom 13. stoljeća.

Samostan se temeljito obnavlja 1441. godine, nakon što Mongoli napuštaju ovo područje te ponovo 1661. godine nakon perzijsko-osmanskih ratova koji su uništili područje cijele Armenije. Samostan nije ni kasnije bio pošteđen razaranja koja se nastavljaju u 18. i 19. stoljeću, a zadnja veća devastacija bila je tijekom sovjetske diktature.

U novoizgrađenom samostanu vladala su posebna pravila koja su bila stroža nego inače jer je uglavnom bio namijenjen redovnicima iz Ečmijadzina i drugih samostana koji su došli u sukob s pravilima, pa su zbog toga premještani u Sevanvank. O tim posebnim pravilima života u ovom samostanu piše Jean-Marie Chopin, francuski istraživač na Kavkazu, koji ga je posjetio 1830. godine i pisao o režimu zabrane korištenja mesa u ishrani i pijenja vina za mlade redovnike i redovnice. Još je jedan istraživač posjetio samostan 1850. godine i pisao o tome posebnom režimu života kao i o radu na prepisivanju starih rukopisa.

Zadnja veća rekonstrukcija i obnova bila je od 1956. do 1957. godine da bi, formiranjem Republike Armenije, ovom samostanu bila posvećena veća pažnja. Tada je obnovljena i bogoslovija koja se nalazi na sjevernoj strani poluotoka ispod staroga samostanskog kompleksa.