Ovo su samo neki zanimljivi odgovori naše sugovornice u ovom broju revije, časne sestre M. Pije (Darije) Herman (43), članice redovničke družbe Kćeri Božje ljubavi. Već petu godinu na službi je u Križevcima gdje radi kao vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Ljudevita Modeca. Prije toga je 14 godina u družbi djelovala kao vjeroučiteljica u osnovnim školama i gimnazijama u Sesvetskom Kraljevcu, Sarajevu, Zadru i Tuzli. Rođena je u Glini, a odrasla na „zagrebačkom asfaltu”, u kvartu Malešnica, u župi Bezgrješnoga začeća BDM. Koncem prošle godine doktoratom iz dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu okrunila je svoje višegodišnje znanstveno proučavanje djela svetog Augustina. Uvrstila se tako u još uvijek mali broj redovnica i žena u Crkvi hrvatskoga govornog područja koje su postigle ovaj znanstveni stupanj u teologiji. Jedna je od mlađih žena i redovnica u Crkvi čije vrijeme, nadamo se, tek dolazi i koje svojim angažmanom itekako mogu pomoći suvremenim izazovima pred kojima se nalaze Crkva i hrvatsko društvo. S novopečenom doktoricom porazgovarali smo o više različitih crkvenih i društvenih pitanja, ali i o konzumerizmu, temi ovoga broja revije te suvremenim putovima svetosti na koje nas Crkva u studenom snažno poziva.
Poštovana doktorice, najprije nam recite kako to da ste se znanstveno „zakačili” baš za svetog Augustina i koje su to njegove poruke za Crkvu i ljude danas koje se mogu iščitati iz Vašega rada i koje biste podijelili s čitateljima Svjetla riječi?
Odnos milosti i ljudske slobode zaintrigirao me već za vrijeme studija teologije na KBF-u u Zagrebu te sam sve do doktorske teze ostala na tome području istraživanja. Riječ je o iznimno zahtjevnom teološkom području i pitanjima na koja nam nije moguće dati konačne i zaokružene odgovore. Božje djelovanje u čovjeku, način na koji Bog djeluje na našu slobodnu volju i slobodu, a da ih ne dokida, ostaju nam otajstvo unatoč stoljeća teoloških nastojanja i rasprava. Rasprava s početka 5. stoljeća između sv. Augustina i pelagijanaca i tzv. polupelagijanaca najzahtjevnija je teološka rasprava zapadne teologije. Augustin je zastupao stav da je ljudska narav istočnim i osobnim grijesima ozbiljno ranjena te bez Božje pomoći čovjek ne može sam niti krenuti niti ustrajati na putu dobra. Njegovi su protivnici, htijući obraniti slobodu i samostalnost slobodne ljudske volje, držali da čovjek nije nemoćan pred vlastitim zlom te da sam može činiti dobro ili barem donijeti početnu odluku za dobro, a onda mu – tek nakon početnoga čovjekova opredjeljenja za dobro – Bog pomaže milošću.
Augustin je ispravnije od njih shvatio krutu realnost našega paloga stanja – zaista smo po sebi nemoćni nadvladati vlastito zlo i snagu grijeha koja djeluje u nama. Tko se ikad pokušao osloboditi nekoga grijeha, zna da to nikada neće i nije uspio svojom snagom nego jedino uz stalnu pomoć milosti. No, i danas se kao vrhunske vrijednosti promovira krivi, pelagijanski pogled na čovjeka: neistinito se naglašava čovjekovu snagu, samodostatnost, samostalnost, samoodređenje, neovisnost, slobodu i slobode, raznorazna novopečena prava, samospasenje i slično, a zaboravlja se na našu nemoć, iskrivljenu spoznaju dobra i zla (vidimo je danas na svakom koraku u onih koji se bore za pravo na pobačaj, pravo na istospolne brakove i slično, uvjereni da se bore za dobro), ranjenost grijehom, tuđim i vlastitim zlom te na nemoć da sami nadvladamo išta od toga.
Danas se na zapadu zastupa posve krivu sliku čovjeka koja… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
