Početna stranica » Rodio se pravi Bog i pravi čovjek

Rodio se pravi Bog i pravi čovjek

126 pregleda

Monsinjor dr. sc. Mato Zovkić, rođen 1937. godine u Donjoj Tramošnici, umirovljeni je svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, zaređen 1963. godine, i bivši dugogodišnji profesor biblijskih i dogmatskih predmeta na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu. U više nego plodonosnoj nastavničkoj i znanstveno-istraživačkoj karijeri preveo je i napisao niz knjiga i članaka te sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima posvećenim biblijskim i ekleziološkim temama kao i ekumenskom i međureligijskom dijalogu.

Evanđeoski teološki fakultet u Osijeku mu je 28. listopada ove godine kao izraz „duboke zahvalnosti i iskrenog priznanja za izvrsno i postojano promicanje ekumenske kulture, međureligijskog dijaloga i suradnje” dodijelio ekumensku povelju za 2017. godinu. Za novi pak prijevod Biblije na hrvatski jezik koji je u pripremi, dr. Zovkić je preveo pet knjiga Staroga zavjeta koje su sačuvane samo na grčkom jeziku. Uz profesorsku službu koju je obavljao od 1972. do 2009. godine, bio je i prefekt studija i rektor, 27 godina kanonik vrhbosanski i član Ordinarijata, generalni vikar dvojici nadbiskupa, vikar za ekumenizam i međureligijski dijalog, arhiđakon toliški i delegat nadbiskupa na brojnim skupovima. Jedan od naših vodećih stručnjaka za Sveto pismo vrlo rado je povodom Božića pristao na razgovor za našu reviju. U svećeničkoj je mirovini od 2012. godine. Živi u Sarajevu.

Poštovani profesore, uz čestitke Svjetla riječi za ovo najnovije priznanje, najprije bih Vas htio pitati kako provodite svoje umirovljeničke dane? Čime ih ispunjavate kao svećenik i znanstvenik?

Iz profesorske službe povukao sam se 2010. godine, a u potpunu mirovinu, uključivši preseljenje u Svećenički dom tik uz Vrhbosansku bogosloviju, 2012. godine. Blizina Bogoslovije u kojoj sam živio 12 godina i predavao 37 godina omogućuje mi gledanje i slušanje mladića i djevojaka koji se spremaju za svećenike ili vjeroučitelje te pristup u biblioteku. Kao umirovljenik dosada sam napisao i objavio četiri knjige i tridesetak članaka. Zahvalan sam Bogu za ovu mogućnost čitanja, pisanja i razmišljanja, ali i liječnici i kućnom osoblju koji o nama, starijoj mladeži, vode potrebnu brigu.

A kako je došlo do toga da vam je Evanđeoski teološki fakultet u Osijeku dodijelio ekumensku povelju?

Sadašnjega dekana toga fakulteta prof. Petera Kuzmiča sjećam se iz vremena kada je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu pod vodstvom Bonaventure Dude izradio disertaciju o prijevodu Svetoga pisma na hrvatski i srpski kod Daničića i Karadžića. Kao profesor, u Sarajevu sam uspostavio kontakt s Tomislavom Dobutovićem, pastorom Baptističke Crkve, koji mi je jedne godine omogućio sudjelovanje na Tjednu kršćanske knjige što ga taj fakultet organizira u Osijeku. Iz toga se rodila inicijativa da svojim prilozima sudjelujem u dva njihova zbornika članaka. Kad mi je prof. Kuzmič predložio da prihvatim dodjelu povelje, s ponosom sam pristao jer su je prije mene dodijelili B. Dudi. Ovo je potvrda mojih kontakata s manjinskim vjerskim zajednicama Hrvatskoj (židovi i muslimani u Zagrebu te baptisti u Osijeku), ali i u Sarajevu gdje sam ove jeseni sudjelovao na dvije svečanosti prigodom 500 godina Lutherova pokreta u Europi. Kao katolički kršćanin u Sarajevu sam član manjinske zajednice i zato volim posvećivati pozornost manjinskim zajednicama ovdje i u Hrvatskoj.

Rođeni ste u župi koju su i tada vodili franjevci, a molbe za prijam u sjemenište idu preko župnika. Kako se onda dogodilo da ste otišli u biskupijsko, a ne u franjevačko sjemenište?

U kolovozu 1949. moj stariji brat Anto i ja prijavili smo se preko župnika fra Valerija Jurića u Tramošnici za Franjevačko sjemenište u Visokom. Odgovor je stigao da mene primaju, ali da je moj brat prestar za nastavak školovanja. Na to je otac zamolio Petra Grgića, koji je bio biskupijski svećenik u Oštroj Luki, može li kod nadbiskupa isposlovati da obojica idemo u isto sjemenište. Primljeni smo i poslani u Dubrovnik. Nakon što su naši roditelji u ožujku 1950. preselili u župu Gradište, biskupije Đakovačke, Anto je odustao, a ja sam nastavio i završio kao biskupijski kandidat.

Je li kofer koji Vam je pao na glavu u vlaku za sjemenište u Dubrovniku mogao biti prst Božji i njegov „prijekor” što se prije niste zaustavili na bližoj stanici u Visokom?

Kad je vlak zastao na stanici Visoko, otac nam je tumačio da tu uče franjevački đaci. Ja se s radošću sjećam svoje prve ispovijedi i pričesti u župi koju su vodili bosanski franjevci i kontaktiram s franjevcima rodom iz naše župe. Franjevac koji mi je najviše značio u mladosti je profesor fra Bonaventura Duda, a u profesorskim godinama kolege s Franjevačke teologije u Sarajevu Božo Lujić i Anto Popović.

Kako i kada Vam se Sarajevo tako „ da ste 2014. godine u knjizi Iskustvo svećeničkog poziva u Bosni od 1963. do 2013. godine napisali da se u njemu osjećate „?

Trebale su godine da uočim duhovne potrebe katolika u ovom religijski i etnički mješovitom gradu te da se učvrstim u „zvanju za Bosanca”. Molio sam 1969. godine nadbiskupa Čekadu i 1978. nadbiskupa Jozinovića da mi dopuste nastavak svećeničkoga djelovanja izvan Bosne. Bogu hvala što nisu dopustili, a ja se uživio u sarajevsko podneblje. Samo u Sarajevu sugrađani znaju iskreno, ali i sa zdravom distancom pitati „Kako je? Što ima?” U vrijeme rata 1991. do 1995. jedan moj brat i neki rođaci savjetovali su mi (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.