Prosinac. Mjesec adventa, zornica, priprema i žurbe. Hoće li biti bijeli ove godine? Nadat ćemo se, a ako i ne bude, jednom će biti, možda sljedeći. Radujemo se orasima i narančama, jelkama i jaslicama, žaruljicama prosinca i darovima u izlozima, pa makar bili sve ranije okićeni. Radujemo se, prije svega, dobrom duhu i konačno nasmijanim licima. Hvala Bogu da još nisu izmislili aplikaciju, neko čudo tehnike koje će i tu atmosferu projicirati u dnevnom boravku šutljivoga čovjeka dok nekakvim daljinskim upravljačem „podešava” Božić! Neka, ostanimo na trgovima s vrućim čajem ili kuhanim vinom čvrsto stisnutim između promrzlih prstiju, rumeni od zime i sretni što smo zajedno. Zaključit ćemo, kao i svake godine, dok sastavljamo popis za kupovinu potrebnoga za pripremu obilja: Previše je, ne treba nam toliko! Pa ipak ćemo nebrojeno puta gurati kolica za kupovinu, biti kapljica u ljudskoj rijeci koja se jedva kreće između kokosa i šećera u prahu, dok žamor nadglasavaju božićne pjesme. I ne, neću posebno spominjati one naše susjede, poznanike i sugrađane koji nemaju, kojima je teško, jer o takvima se ne priča. Njima se pomaže. A to se radi tiho, bez buke humanitarnih akcija. I ne samo za Božić…
Zato ću, u ovoj priči, ostati u bučnom i sjajnom prosincu kada se dlanovi sreću, a ramena tapšaju uz dobre želje. Puno dobrih želja… Šteta što sve to ostaje samo u prosincu… Svake godine ista misao. A možda je pogrešan smjer? Što je vrijedno, uvijek na raspolaganju? Čemu se možeš radovati cijele godine? Kao neki produljeni advent? Nešto što grije…
U siječnju pokušaj pronaći u svakome danu barem jedan trenutak samo za sebe. Za nešto što voliš, što te raduje. Ja volim zaplesati bez razloga nasred dnevne sobe. Ili zapjevati iz svega glasa, na čistu miru. Ili samo sjesti i udahnuti minutu slobodnoga vremena. Sjetiti se. Nečega iz djetinjstva, smijeha… Kad se oči stisnu, a sreća se proširi od uha do uha. Život bez brige! Nije teško pronaći povod ni danas, bitno ga je uočiti! I tko onda može reći da život nema smisla? Čisti užitak! Barem na tren. Svaki dan.
U veljači se sjeti čistoga rublja na vjetru, pa kovitlaca rumenoga lišća koji podigne nepredvidivi jesenski vjetar i vožnje biciklom, jasno, uz vjetar. I čovjeka koji trči za pobjeglim šeširom, a on mu ga zločesto otpuhne uvijek korak dalje… I šarene vjetrenjače zabodene u posudu s cvijećem na ogradi balkona. Zato, neka bude vjetar!
U ožujku primijeti ptice! Zvrkaste vrapce dok se valjaju i svađaju u prašini. Ili golubove. Koliko sam ih puta natjerala trkom da polete, izgubljena u buci i lepetu bezbrojnih krila oko sebe… I da, praćena mrkim pogledom osobe koja ih upravo hrani, jer uvijek ih netko hrani… A ja tako volim ptice visoko na nebu…
Travanj bi mogao slaviti miris. Već početkom godine osjetim kraj zime u zraku. Kažu da sam smiješna i da je još daleko do proljeća. Ja ruku čvrsto stisnutih u džepovima udišem i uživam… Ili poseban miris kuće u kojoj si odrastao, namještaja, sitnica na policama… Pa pokošene trave, bila to livada, gradski park ili samo par kvadrata u dvorištu. Ili miris mora kada mu dolaziš u susret prvi put ovoga ljeta. Novorođenčeta? Nezaboravno! Miriše život…
U svibnju neka ti pogled susretne (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
