Početna stranica » RODA BEZ KRILA

RODA BEZ KRILA

272 pregleda

Nije rijetka pojava da mladi, zdravi bračni parovi žive bezbrižno, možda se trude stvoriti solidne preduvjete za dolazak djeteta na svijet, da bi – na vlastito zaprepaštenje! – otkrili kako ne mogu imati djece. Zatečeni takvom spoznajom, kao da gube tlo pod nogama; sve drugo su mogli očekivati, samo to ne! Ono što se jednima čini tako jednostavno, prirodno i logično, pa čak im i protiv njihove volje pada u krilo, drugima nikako da uspije. Statistički podaci upućuju na potpuno drukčiju stvarnost: gotovo svaki peti bračni par ima problema s neplodnošću.

Djeca predstavljaju ispunjenje životnih i bračnih snova, djeca su središnji dio obiteljskoga života; oni koji ostaju iza nas i čuvaju uspomenu na nas. Bračni par koji ne može imati djece osjeća se poput rode bez krila…

Neplodnost

Premda manje nego nekada, i danas se mladome bračnome paru bez pardona serviraju pitanja poput: I? Hoće li kod vas biti pomlatka/novine? Ili morate još vježbati? Takva bezobzirna pitanja/primjedbe izazivaju osjećaj nelagode, nepotpunosti i manje vrijednosti. Neki ljudi u svojim stavovima idu tako daleko da brak bez djece ne smatraju obiteljima (?), što je u najmanju ruku jednako uvredi!

O neplodnosti ili sterilnosti jednoga bračnog para može biti riječi ukoliko, unatoč velikoj želji i nezaštićenim intimnim odnosima, u roku od nekoliko godina ne dođe do očekivane trudnoće. Statistike još jedanput upućuju na otprilike jednak omjer kod muškaraca i kod žena (oko 40%), dok se preostalih 20% tumači drugim subjektivnim i objektivnim čimbenicima (specifična oboljenja, imunološki poremećaji, psihofizička prenapetost, zagađenost okoliša, podsvjesni strah od odgovornosti, strahovi itd.). Razlozi neplodnosti također mogu biti tzv. idiopatske ili duševne naravi. Premda se mišljenja stručnjaka u tome pogledu znatno razilaze, s velikom se vjerojatnošću može pretpostaviti kako u pojedinim slučajevima postoji jedna vrsta podsvjesne, nekontrolirane duševne blokade naspram začeća djeteta. Ono što se pouzdano zna jest psihološki začarani krug u koji spomenuti bračni par spontano upadne: Što dulje i nestrpljivije iščekuje dijete, to više raste opterećenje i razočaranje ako ne dođe. Svaki novi neuspjeli pokušaj izaziva dodatnu frustraciju, gubitak samopouzdanja, te smanjuje prijeko potrebnu dozu opuštenosti, spontanosti uslijed koje je moguće začeće. Štoviše, bračni par postupno gubi životnu perspektivu.

Želja za djecom i životni put

Mi ljudi smo takvi: sve dok neke stvari ne doživimo na vlastitoj koži, one za nas kao da uopće ne postoje. Nenormalno je koliko je normalno razmišljanje kako je savršeno logično, prirodno imati djecu. Želja za djecom nastaje uslijed općega razvoja osobnosti, koji možemo podijeliti u tri stadija:

1. dječak odn. djevojčica u razvojnim godinama stoje pred zadaćom da izvan obitelji uspostave intimni odnos s drugom osobom, utemeljen na povjerenju i blizini. Ako im to ne pođe za rukom, ostaju usredotočeni na same sebe (samodostatnost, egocentričnost).

2. Drugi stadij obilježen je stabilnošću, dubinom i ozakonjenjem postojeće veze (vjenčanje) između dviju odraslih, zrelih osoba. Ispunjen emotivni i seksualni život nameću sami od sebe pitanje prokreativnosti.

3. Dvojnost traži trojnost. Na taj način dijete daje smisao njihovu zajedništvu, određuje roditeljske i odgojne uloge, te predstavlja životnu zadaću koju trebaju ispuniti.

Suočiti se s istinom i stvoriti nove perspektive

Unatoč svim medicinskim dostignućima, za mnoge parove ostaje gorka istina da cijeloga života ipak neće moći imati vlastitu djecu. Ta sudbonosna spoznaja bez sumnje ima svoju težinu (naročito za ženu!) i bitno utječe na daljnju životnu perspektivu i opredjeljenje pogođenoga bračnog para. Ona se može doživjeti kao teški, porazni udarac sudbine (ili kao svojevrsna nepravda), zbog čega bračni par osjeća nenadomjestivu prazninu i postupno gubi smisao zajedništva. Takva opasnost postoji osobito u kasnijim godinama kada supružnici riskiraju zatvaranje u sebe i postupni gubitak veza i odnosa sa svijetom. Ako bračni par nedostatak djece nikada ne preboli dokraja i ako se izolira od ostatka svijeta, tada na osobnome, bračnome i međuljudskome/socijalnome planu stagnira. Ono pak što stagnira, to u neku ruku odumire…

No, istodobno se nedostatak prokreativnosti može promatrati i kao veliki izazov da se pronađu novi sadržaji, ciljevi i načini da se podupre život potrebite djece i omogući im bolja perspektiva. Brakovi bez djece trebaju nadu, trebaju budućnost, a upravo djeca su oličenje te budućnosti. Pomažući velikodušno i angažirajući se na socijalnome planu za tuđu djecu, oni svojom dobrotom nadilaze granice posjedovanja, nadilaze sebe; daruju dragovoljno i bez interesa, pa čak i ne očekujući ništa zauzvrat. Za takvo što često ni rođeni roditelji nisu sposobni… Možda je i suvišno napominjati kako vjerska dimenzija može znatno pripomoći otvaranju novih perspektiva i pronalaženju novih zadaća i smisla života.

Promatra li se cijela problematika sa dužne razdaljine i sa dobrom dozom samoironije, moglo bi se kazati kako su bračni parovi bez djece slobodniji, bez obveza, posjeduju više kapaciteta, vremena, a i novca za druge ljude. Zauzvrat raspolažu s više mogućnosti za osobni i stručni razvoj i rast, što običnim roditeljima tako često nedostaje.

Zaključno možemo kazati kako manjak prokreativnosti nameće jedno od sudbonosnih pitanja vezanih za relativnost ljudske opstojnosti: da, u konačnici i nasreću (!), naš život nije u našim rukama… A to, u najmanju ruku, znači svekoliku odgovornost za svaki (ne)rođeni život!