Početna stranica » Robovi tuđih odobravanja

Robovi tuđih odobravanja

245 pregleda

Roditelji koji robuju postavljenim mjerilima materijalističkoga društva koje im oduzima slobodno vrijeme i tjera da provode sate i sate na radnom mjestu, imaju malo vremena za kvalitetno druženje sa svojom djecom te onda svoju odsutnost nadoknađuju materijalnim stvarima

Toliko je toga vrijednoga što možemo naučiti iz prošlosti. Toliko je toga dobroga što možemo saznati jedni o drugima. Toliko je ljepote u svijetu, u ljudima. Dobro koje je oko nas podrazumijevamo, zujimo oko različitih izazova misleći da je drugdje bolje, pa smo nezadovoljni i neispunjeni. Sv. Franjo je promatrajući prirodu Bogu zahvaljivao i ljubio svako stvorenje. Što mi danas radimo? Smišljamo kako ćemo unesrećiti jedni druge, nemamo mira dok ne ostvarimo neke svoje nakane po svaku cijenu. Djeca provode vrijeme u umjetnom svijetu i onda se čudimo kad započnu pokazivati neke „umjetne mušice”. Sve se nekako otuđilo i odvojilo od svoje biti i nije ni čudno da hodamo jedni pored drugih kao stranci. „Obezvrijedili smo i sve ono što podržava sveti prelazak ljudskosti s jedne generacije na drugu koji se odvija u nevjerojatnom odnosu ljubavi između majke i djeteta”, upozorava Robert Shaw, autor knjige Epidemija popustljivog odgoja.

Popustljivi odgoj

Odrasli štite djecu od posla i bilo kakvih obveza i podmeću leđa, čineći i što djeca sama mogu. Tako ubijaju njihovo samopouzdanje i kreativnost. Pred djecom govore kako je škola teška, kako imaju puno predmeta, puno gradiva, kako su nastavnici zahtjevni… Kao da je škola ranije bila drukčije osmišljena i kao da predmeti nisu bili jednako pa i više složeni jer nije bilo silnih tehničkih pomagala i dodatne podrške, naprotiv. Realnost izmiče pred navalom nekih čudnih traženja i želja koje se stvore niotkuda i kojima se ni cilj ne zna. Nedavna pandemija zatvorila je sve živo, a otvorila sve neživo, ekrane koji svjetlucaju i mame. Svi kao opijeni gledaju i što ne bi gledali, slušaju i što ne bi slušali i ne mogu odmaknuti oči od tih ometala koja ih čine nespokojnima. „Zatvori ih posve! Imaj nutarnji život i vidjet ćeš u neslućenim bojama i kontrastu krasote jednoga boljeg svijeta, jednoga novog svijeta, i približit ćeš se Bogu”, poziva sveti Josemaria Escriva.

Ljudi užurbano kroče ovim svijetom ne gledajući njegovu ljepotu. Stalno očekivanje priznanja od drugih poradi vlastitih postignuća čini ih strancima samima sebi. Postaju robovi tuđih odobravanja gubeći tako svoju osobnost i stvarnost života. I ne pomišljaju da gledanje svega kroz prizmu vlastitoga interesa i koristi pridonosi krutosti srca i bešćutnosti dok se odricanje i suosjećanje i ne naziru. Ispuniti svoje želje odmah i bez odlaganja stvara od ljudi strojeve koji ničim nisu zadovoljni. Stalno traganje za nečim novim dovodi do toga da gube slobodu i postaju ovisni o nametnutim trendovima. Izvanjske aktivnosti kojima se zaokupljaju utječu i na unutarnji život, obogaćujući ga ili osiromašujući, ovisno čemu se predaju i u što gledaju. „Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo” (Mt 6,22). Često automatsko gledanje u ekran, pretraživanje interneta, lutanje i gubljenje vremena, potiskuju želju da se učini napor i uloži trud za vlastito uzdizanje i ispunjavanje duha korisnim stvarima. Tada „život opet zadobiva obrise koje je neumjerenost izbrisala; moguće je brinuti se za druge, svoje dijeliti, posvetiti se velikim stvarima”, ističe sv. Josemaria Escriva.

Je li doista uspjeh vrijedan toga da se zbog njega žrtvuje zdravlje, blagodati obiteljskoga života i međuljudskih odnosa? Današnje društvo njeguje potrošački mentalitet nametanjem modela ponašanja koji su izrazito individualistički nastrojeni i s ciljem ostvarivanja uspjeha bez obzira na posljedice. Roditelji su pod pritiskom i nastoje svojoj djeci osigurati najbolje što mogu, smatrajući da život njihove djece treba biti potpuno zaštićen, teći glatko i bez frustracija. I ne slute da nepostavljanjem granica djeci odmažu i daju pogrešne smjernice. „Djeca su vrlo bistra i brzo uče pravila. Problem je u tome što ih mi učimo krivim pravilima”, upozorava Shaw. I obrazovanje se sve više promatra kao sredstvo postizanja financijske moći a ne kao izvor stjecanja znanja i sposobnosti, izgradnje čovjeka. Sve ovo otuđuje ljude i stvara od njih strojeve kojima se nameću neke vrijednosti koje, jednom dostignute, ne nude očekivana ispunjenja. Osoba i dalje ostaje u začaranom krugu koji ga vrtloži i zbunjuje uslijed konstantnoga nadmetanja i dokazivanja, traganja za novim i drukčijim. Tako su i djeca postala sredstva koja se isporučuju različitim obrazovnim institucijama i raznovrsnim aktivnostima. „Ta potraga je toliko utjecala na obitelj da se u njoj stvorila atmosfera kao u ekspres loncu – pogubna za roditelje, koji troše mnogo slobodnog vremena trčeći na dječje utakmice, natjecanja i vježbe, kao i za samu djecu, koja osjećaju snažan pritisak neprekidne potrebe da budu uspješna”, podsjeća Robert Shaw.

Materijalistička kultura

Posjedovanje stvari ne može nadoknaditi životne vrijednosti koje se ostvaruju poštenim radom, koji čovjeka ispunjava i donosi zadovoljstvo, ili činjenjem dobrih djela iz ljubavi prema drugome. U povezivanju s drugima raste i razumijevanje i zadovoljstvo zbog bliskosti i podrške i sve to ispunjava čovjeka i čini ga sretnim. Danas, nažalost, većina djece i mladih nije naviknuta davati, nego samo uzimati. Žele posjedovati, ali ne i dijeliti s drugima. Kultura u kojoj se krećemo jest materijalistička i pod kontrolom je onih koji su i sami naviknuti na takvo ponašanje. „Naše društvo je postalo društvo bogalja. Više ne možemo računati na tradicionalna uporišta – kao što su šira obitelj, religijske institucije, društveni programi i pouzdane državne škole – koja su nekoć pomagala odgoju i obrazovanju djece. Izgleda mi vrlo tužno što se roditeljima mora govoriti kako će za svoju djecu pronaći sigurno utočište u društvu koje više ne brine za njih”, zaključuje Robert Shaw, ali i dodaje da virus koji pogađa današnje vrijeme i obitelji nije neizlječiv i da se upravo odgojem pojedinac može liječiti. Ovaj autor upozorava roditelje na važnost primjene zdravih koraka u odgoju koji će se temeljiti na poučavanju solidarnosti, moralnim vrijednostima, empatiji i ljubavi. Djeca su jako prilagodljiva, stoga način odgoja uvelike određuje kakvi će ljudi postati i tu je uloga obitelji nezamjenjiva. Današnji trendovi odgoja pridonose otuđenosti djece, od teškoća u prilagodbi i suradnji do poteškoća u učenju i ponašanju. Nastavnici također sve više primjećuju da raste broj djece koja se teško snalaze u nastavnom procesu, ne mogu se uklopiti, nemaju želju za učenjem i stjecanjem znanja, bezvoljna su i malodušna. „U svom ekstremnom obliku, naša kultura vjerojatno odgaja generaciju otuđene, grabežljive djece koja su inteligentna ali koja, istodobno, nisu sposobna štovati osjećaje i stavove drugih ljudi”, primjećuje Shaw.

Roditelji koji robuju postavljenim mjerilima materijalističkoga društva koje im oduzima slobodno vrijeme i tjera da provode sate i sate na radnom mjestu, imaju malo vremena za kvalitetno druženje sa svojom djecom te onda svoju odsutnost nadoknađuju materijalnim stvarima, na koje se djeca navikavaju, ali koja ne ispunjavaju njihovu potrebu za ljubavlju i pažnjom bliske osobe. Da bi se shvatila stvarnost, potrebno je usporiti, umiriti se i preispitati svoje potrebe i mogućnosti ali i htijenja i želje sebe i svojih ukućana. Razgovor je skoro postao nepoznanica, kao i slušanje, gledanje u lice drugih i stvari oko njih. Zaboravlja se da samo u odnosu s drugima pojedinac raste, razvija se i zrcali svoju osobnost, otkrivajući ljepotu svega stvorenoga. Jedino slobodan odnos s drugima donosi sreću i mir u kojemu nema potrebe za samopotvrđivanjem i neprestanim traženjem stvari i užitaka koji nikuda ne vode, niti donose sreću. Istina oslobađa iskrenim odnosom s ljudima i stvarima. Tek tada je moguće otkriti mirise i ljepotu svega darovanog, uočiti veličinu malih stvari i zahvaliti na toploj riječi i blagom pogledu. „Rečeno je, ne bez razloga, da se samo onaj tko ima čisto srce može istinski smijati. Isto tako, samo oni koji svijet promatraju čistim pogledom mogu istinski uočiti njegovu ljepotu”, ističe Joseph Pieper.