Svako životno doba ima svoje osobitosti. Dakako, svatko ih u svom životu prepoznaje i iščitava na osoban način. Ono pred čim netko stoji zatečen, nekome drugome promakne. Ono što nekoga iscrpljuje, drugoga učvršćuje. Zbog istoga netko samo slegne ramenima i ode, a netko zastane, zasuzi i u tome na nov način prepozna sebe. I bude nov.
Pamtim razdoblje svoga života kada sam često odlazio na vjenčanja, još češće na krštenja, i to ne iz pristojnosti, prihvaćene dužnosti, nego zato što su me se životno ticala. Već godinama često odlazim na pogrebe, katkada i zbunjujuće često. Time želim iskazati poštovanje, zahvalnost, ljubav… ljudima s kojima sam bio životno povezan, snažnije ili, u nekom smislu, naoko usput.
Nedugo sam bio na pogrebu čovjeku, dobrom čovjeku, čija me je smrt – kao i tolike smrti – zatekla posve nespremnoga. Zadnji put sam se s njim čuo, oko šest mjeseci ranije, neposredno nakon što mu je umro brat. Nakon što sam mu izrazio sućut i porazgovarao s njim, rekao sam mu da ću ga uskoro posjetiti. Ali onda sam se razbolio… Potom su me različite obveze, različiti događaji poveli u različitim smjerovima. I susret s njim odgađao sam do neke prve prilike. Dogodilo se da je to bio njegov sprovod.
Sve češće mi se događa da se s nekim susretnem, da nekoga posjetim, nazovem ga, porazgovaram s njim, mahnem mu, zagrlim ga… i kažem da ćemo se uskoro vidjeti. I potom, u nekom neshvatljivom trenutku, zatečen stojim pred njegovim lijesom.
Događa se to meni… Jednom, tko zna kada, dogodit će se to i nekome drugome dok bude stajao pred mojim lijesom. Nismo gospodari života, svojih godina, pa čak ni svojih dana. I dogodi se da ne budem u prilici reći riječ koju sam toliko htio izreći, uputiti osmijeh koji bi me svojom prisnošću s nekim htio duboko povezati, zagrliti nekoga zagrljajem koji nadopunjuje svaku riječ i svaku tišinu.
I, evo, zapisujem ovdje riječi koje bih htio izreći nekome s kim dijelim sve što se ljudski može dijeliti, ništa manje i nekome s kim sam bio u prilici dijeliti tek ponešto, kao i nekome, možda čak i bezimenom, s kim mi je bilo darovano dijeliti tek neku životnu zgodu… Jer svi su se oni na svoj način utkali u moje biće, u moj život. Svi su mi oni na neki način dopustili da im se primaknem, da s njima podijelim nešto od njih, nešto od njihova života. Sa svima njima zatekao sam se, u našoj nesavršenosti, u našoj ljudskosti, na istom putu – u istim traženjima, u istim ranama, u istom ushitu, u istoj nadi. U zahvalnosti.
Želim ti zahvaliti za tebe. Za tvoj život. Želim da znaš da sam zahvalan životu što mi je darovano susresti te. Dijeliti s tobom život. Dijeliti osobite trenutke. I one posve obične. Svaki mi je od njih bio važan. Svaki mi je od njih važan.
Neću ti ništa reći o propuštenom. O našim nesavršenostima. O našim nestalnostima. O životnim putovima koji su nas vodili… kamo su nas vodili. Jednostavno: nemam potrebe. Jer što bi sada značilo zagledati se u propušteno? Tim više imam potrebu iskazati ti radost zbog svega dobroga što su ga iznjedrili naši životni dodiri. Naše blizine. Sve to bio je Božji govor nama: i meni i tebi. Govor njegove ljubavi. I po tome znam da Bog jest. Njegova domišljatost toliko je toga u našem životu učinila jednostavnim. Nečim što se podrazumijeva. A u svemu tome je toliko čuda.
I ti si čudo moga života. Želim da to znaš. Možda ćeš se začuditi što ti to kažem. Može ti se činiti da sve to i nije bilo tako značajno. Ali u meni se tvoje ime smjestilo tako čvrsto, tako duboko, da ga ne mogu – i ne želim – dijeliti od svoga. To ne može okrasti ni vrijeme u kojemu se odviše rijetko susrećemo, dok idemo nošeni različitim našim obvezama, onim što naši životi jesu.
Nema dana, uistinu nema dana, da ne zahvalim Bogu za tebe. Svakoga mu dana govorim da te blagoslovi. Da te čuva. Da živiš ražarena srca. I da se i u odnosu prema tebi posluži sa mnom na način koji nađe primjerenim.
Tako je dobro što nam je darovano živjeti u istim danima. I koliko god da smo sati, dana… rasuli, pamtim i u srcu čuvam sve ono što nas povezuje.
Moji blagoslovi, moja zahvalnost, moj osmijeh… da, i moja zabrinutost, i moja suza… uvijek će ići uz tebe. I tvoj život, makar njegova jeka, u mom će životu uvijek imati svoj dom.
