Početna stranica » Riječ Božja u gradu

Riječ Božja u gradu

101 pregleda

Bila je nedjelja. Riječ Božja je došla u gradsku crk­vu. Duhovnici su joj priredili svečani doček. Prijestolje je bilo pripravljeno, i riječ Božja je zauzela mjesto

Ovako je zamišljao prof. Fridolin Stier (1902 – 1981) 14. prosinca 1968. lica i scene:

Brzo se širilo govorkanje gradom, nije ga se moglo zaustaviti. Crk­veni listovi su upozoravali: Neka se nitko ne da prevariti! Riječ Božja ne može uopće “doći”, ona je došla, davno je došla. Posjedujemo ju u svetim knjigama, a imamo “eksperte” koji ju tumače, promišljaju i čine razumljivom “laicima”.

Ali riječ Božja je ipak došla u grad. Pokucala je na kućna vrata žene čiji je muž bio pijanica. Vrata se otvaraju. “Što želite?”, reče žena, “Oni koji skrbe o pijancima su već bili danas tu! Što Vi sad želite, tko ste Vi uopće?” Riječ Božja: “Ja sam se već najavila, znate li? Ja sam riječ Božja.” Žena: “Oh! Vi ste to? Svi imaju nešto reći, riječi, riječi, ništa osim riječi! A nitko ništa ne čini.” Riječ Božja: “Pustite me unutra, imam Vam nešto osobno reći, o samoj sebi. Ako me budete poslušali, nešto će se učiniti za Vas…”

Bila je nedjelja. Riječ Božja je došla u gradsku crk­vu. Duhovnici su joj priredili svečani doček. Prijestolje je bilo pripravljeno, i riječ Božja je zauzela mjesto. Zapaljen joj je tamjan. I tada propovjednik počne hvaliti riječ Božju, i reče, da riječ Božja govori starinskim jezikom pa si je posudila propovjednikov jezik da bude svima razumljiva. I tako je on o tome govorio, ali sama riječ Božja nije došla do riječi. Ljudi su to primijetili, propovjednikov govor su držali nesuvislim pa su počeli dozivati riječ. “Riječi”, vikali su, “riječi!” Ali riječ Božja nije više bila u crk­vi. Otišla je dalje. Na prijestolju je ležala stara knjiga…

I tada je došla riječ Božja glasovitom bibličaru; čija je knjiga o Biti i djelovanju riječi Božje trebala uskoro izići. “Upravo mi dolazite kao naručeni”, rekao je profesor, “o mojoj ste knjizi sigurno već čuli? Pročitao bih Vam rado nešto iz nje.” Riječ Božja kimne glavom: “Čitajte, gospodine profesore, sva sam se pretvorila u uho.” On je čitao, ona je šutjela. Kad je pročitao do kraja i odložio rukopis, podigne oči, i vidi pogled… Nije se usudio ništa pitati. Konačno je progovorila riječ Božja: “Majstorski, gospodine profesore, moj kompliment! Ali – razumijete li Vi to? Znate li, promatranoj kao predmetu, o kojem se govori, piše, postaje mi čudno pri duši, kao da gledam svoj vlastiti leš… Jednom pišete, i to mi se čini pogođenim, da ja ne želim prvotno objavljivati istine (istine koje bi se držale istinitima, rekli ste), ja više volim samoga čovjeka. To bi bilo, gospodine profesore, to!” I opet pogled. Riječ je Božja ustala i krenula k vratima. “Što hoćete od mene?” viknuo je profesor za njom. “Vas želim”, rekla je riječ Božja, “Vas!” Vrata su se tiho zatvorila.