Početna stranica » Ne, starost nije brodolom!

Ne, starost nije brodolom!

2 min

Što ako starenje kojega se bojimo ne predstavlja teret nego jedinstveno vrijeme za činjenje velikih stvari?

U današnje vrijeme nisu samo žene one koje nastoje izgledati mlađe. I muškarci se trude održati privid mladosti, pribjegavajući tako plastičnim kirurškim zahvatima i pomlađujućim kremama. Ali što ako se starenje kojega se toliko bojimo ne doživljava kao teret nego kao jedinstveno vrijeme plodnosti?

Starost je tzv. vrijeme „odvajanja”. Polako se povlačimo iz aktivnoga života; odgovornosti koje su bile na nama prepuštamo mlađima i počinjemo prepoznavati svoja ograničenja koja s godinama postaju sve restriktivnija jer se gubi dio neovisnosti, a događa se i da izgubimo supružnika, prijatelje, braću ili sestre.

Često se osjećamo isključenima i odbačenima iz svijeta kojemu je produktivnost sve, u kojemu strah od smrti postaje nadokanđujuća stvarnost. To je vrijeme sjećanja, prosijanoga ponekada u gorkim žaljenjima. Neki smatraju da im je život bio neuspješan, a to je vrlo teško podnositi. Drugi pak ustraju u beskrajnom tugovanju pod težinom neizgovorenih isprika, uvreda za koje smatraju da se ne mogu oprostiti.

Međutim, mnogi iza ovakvih iskušenja uspiju vidjeti ono što je dobro i lijepo, sve ono što im je ponuđeno kao Božji dar. Iz naše ljudske perspektive, starenje i nema velikog značenja, a sve slabosti koje iz nje proizlaze čine se kao zlo koje treba potisnuti ili mu se podvrgnuti. Ipak, Evanđelje nas poziva na suprotno. Kada Isus kaže „Blago siromasima”, to se jednako odnosi na sve one koji su lišeni fizičke snage, pamćenja i neovisnosti. To je ono što je pomoglo svetoj Tereziji od Djeteta Isusa, slomljenoj bolešću, reći: „Kako je veliki mir apsolutno siromašan, da ne može računati na ništa osim na dobroga Gospodina!”

Nada koja usmjerava našu želju za srećom prema Kraljevstvu Božjem i vječnom životu, oslanja se samo na Boga. Što više osjećamo kako naša fizička snaga blijedi, to nas više vodi – ako to želimo – prema povjerenju u Svemogućega Boga, osobito u trenutku kada se bliži smrt.

„Ipak se mi stariji ljudi teško mirimo sa sviješću o tome prijelazu. Jer u njemu, kad je riječ o položaju čovjeka obilježena grijehom, ima nešto mračno što nas mora rastuživati i plašiti”, rekao je sveti Ivan Pavao II. Ali je dodao: „U Kristu se smrt, tragična i rastrojena, otkupljuje i preobražava: otkriva se čak i kao ‘sestra’ koja nas vodi u naručje našega Oca.”

„To su godine koje ćemo proživjeti s osjećajem da se predajemo u Božje ruke. To je vrijeme koje treba kreativno iskoristiti za produbljivanje našega duhovnoga života molitvom i predanošću u službi našoj braći i sestrama”. Kaže sv. Ivan Pavao II. Takva pobožnost može poprimiti skrivene, vrlo skromne forme – počevši od naših ograničenja. Ali produktivnost života ne mjeri se izgledima. Da bi urodila plodom, jedini uvjet je prilijepiti svoje biće na Krista, baš kao što se grane lijepe za vinovu lozu. Bez obzira na naše godine i slabosti, sve što je važno jest živjeti u ljubavi prema Bogu – ovdje i sada.