Po svojoj naravi čovjek je hodočasnik. U neprestanu je hodu, uvijek je na putu. Želi upoznavati nove ljude i krajeve, obići nepoznate predjele, doći onako kamo nije došao, vidjeti što nije vidio. Iskustvo putnika proživio je i izabrani narod Božji, a i Krist Gospodin najizvrsniji je hodočasnik: došao je od Oca, prošao zemljom čineći dobro i otvorio nam put k Ocu, kamo je otišao „da nam pripravi stanove” (Iv 14,2).
I kršćanin je hodočasnik na putu prema Bogu. Ne samo kao pojedinac nego i kao zajednica vjernika. Prema definiciji II. Vatikanskog sabora, Crkva je „narod Božji na putu” i hodočasti prema vječnoj domovini.
Iako je Bog posvuda nazočan i možemo mu se klanjati u duhu i istini na svakome mjestu, rado hodočastimo na mjesta od osobite Božje prisutnosti, gdje Boga želimo susresti na poseban način, ali se hodočašće često poduzima i s inicijativama pokajanja i želje za oslobađanjem od grijeha na putu ka svetosti.
Hodočašće u Svetom Pismu
Hodočašćenje je veoma učestao oblik pučke pobožnosti. Često se obavljaju kao pokornička ili zavjetna. Danas hodočašća, posebice ona marijanska, pripadaju pučkoj pobožnosti kao i njezin bitan izričaj. Stoga se u cijelom svijetu može opaziti oživljavanje, jačanje i rast hodočašća, posebno onih marijanskih.
Riječ hodočašće je složenica od imenice hodam i glagola častiti, što u prijevodu označava iskazivanje časti i hvalu Bogu svojim hodom i onim što hod sa sobom nosi do svetog mjesta.
U latinskom peregrinari znači otići daleko od svog’ zavičaja, stoga je hodočasnik zapravo peregrinus. Tako su nazivali stranca, tuđinca i beskućnika, doslovno onoga koji hoda po poljima, tj. izvan grada, i njih prelazi, ali i onoga što prelazi granice te mora pitati za pravi put u kraju u kojem se našao.
Iz duhovne potrebe vjernik traži Boga, k njemu ide, želi se susresti s Njim, da bi ga ujedno častio, hvalio i slavio i samim time klanjao.
Hodočašće je jedan od najstarijih oblika pučke pobožnosti, izvanreligijski bogoštovni čin, točnije pobožno pohođenje ili putovanje vjernika u neko svetište, u kojem će ostvariti susret s Bogom po vjeri. Ono se iskazuje za pokoru, radi stjecanja oprosta ili molitve za duhovna ili materijalna dobra, na zavjet, zahvalu za uslišenu ali i primljenu milost. Naime, još kod starih Grka, Rimljana, pa čak i Germana arheolozi i povjesničari pronalaze dokaze o putovanjima ka udaljenim hramovima i svetinjama, no značajne opise pronalazimo i u Svetom pismu.
Stari zavjet
Hodočašća su u povijesti naroda Božjeg prisutna u svim svetim mjestima, posebice vezana za židovsku povijest.
Na Božji poziv, prvi u povijesti spasenja, na put kreće Abraham (Post 12,1-5), kao Bogu poslušan hodočasnik. On nam je veoma znatan primjer Božjeg poslušnog hodočasnika koji pohodi k Bogu, te kamo ga Bog poziva. Nakon njega, hodočašćenje se nastavlja kamo je i on hodočastio, u Šekem (Post 12,6), Betel (Post 12,8), Hebron odnosno Mamre (Post 13,18), Beer Šebu (Post 21,33)… Budući da su ta mjesta hodočastili Abraham, Izak, Jakov te njegovi sinovi, ona su postala sveta mjesta za sav židovski narod.
Uz to možemo spomenuti i odlazak u Egipat koji se smatra važnim putovanjem u povijesti naroda, a nastup Mojsija na povijesnoj pozornici Izraela odaje i njegovu uključenost u život pastira, što osobito pokazuje zgoda Gorućeg grma (usp. Izl 3,1).
Narod doživljava Božji poziv da krene na put kako bi mu iskazao štovanje u pustinji (usp. Izl 5,3). Samim time, izlazak iz egipatskog sužanjstva zapravo predstavlja jedno od najvažnijih hodočasničkih putovanja naroda prema novoj budućnosti u obećanoj zemlji. Njegova je poruka prvotno i bitno teološke naravi, ali se u nekom smislu proširuje i na opće civilizacijske i kulturalne okvire osobito u pogledu oslobađanja iz ropstva, tj. iz nečovječjih uvjeta življenja u slobodu.
Značenje hodočašća pritom je bitno određeno, te pretočeno u kulturalne oblike slavljenja i zahvaljivanja, što je osobito vidljivo u tzv. hodočasničkim psalmima (Ps 120-134). I ta činjenica još jednom ukazuje na značenje starozavjetnoga hodočašća kao jedne od ključnih okosnica identiteta naroda kao i izričaja njegove vjere.
Hodočasnička slavlja u hebrejskoj liturgiji na poseban način naznačuju dubinu značenja hodočašća. Zapravo proces historizacije ovih slavlja, koja od agrikulturalnih slavlja bivaju vezana za točno određene trenutke povijesti Izraela, bitno uključuju i hodočasničku dimenziju, do te mjere da ih nazivaju slavlja – hodočašća, što posebno vrijedi za Pashu.
Izrael je od samih početnih vremena poznavao žrtve. Prinosio ih je u vjeri, praćen spoznajom da je nemoćan, da je Bog svemoćan, da se mora na taj način svidjeti Bogu. Poznavao je zavjete, obećanja, sporazume. Stoga se inicijativa hodočašćenja nastavlja i u Novom zavjetu.
Novi zavjet
U Novome zavjetu možemo spomenuti pri samome početku hodočašćenje mudraca s Istoka, te pastira koji dolaze pokloniti se novorođenom Isusu (usp. Mt 2,1-12; Lk 2,8-20). To je već, prema duhovnoj i pastoralnoj razini, uzor traženja Boga i poklonstva njemu kao cilja i smisla hodočasničkog putovanja.
Zatim, važno je spomenuti i kako Isus hodočasti u hram kada mu je bilo 12 godina (Lk 2,41-43). Svojim propovjedničkim djelovanjem Isus poziva narod upravo na prihvaćanje Božjeg puta kroz život, što posebno svjedoče njegovi pohodi Jeruzalemu, prema kojemu je usmjereno cijelo njegovo ovozemaljsko životno putovanje.
Kroz svoje javno djelovanje sebe predstavlja kao model puta ali i sam put; štoviše jedini put preko kojeg se dolazi Ocu (usp. Iv 14,5).
On izuzetno poštuje hram i tradiciju svog naroda, što prikazuje već kao dječak dok u hramu razgovara s učiteljima Zakona (usp. Lk 2,46-47).
Mnogi drugi elementi Isusovog javnog djelovanja pokazuju da je upravo hram u Jeruzalemu bitno odredište njegova putovanja. On cijelo vrijeme svoga poslanja, o različitim blagdanima, putuje s učenicima u Jeruzalem. Posebno veliku ulogu imala su ta hodočašća te odigrala za vrijeme njegova javnog djelovanja. To su bile prilike kad je Isus mogao svoj nauk iznositi pred mnoštvom hodočasnika koji su bili prisutni. Vijest o Mesijinu dolasku na taj se način lakše i brže širila te dopirala i do najzabitijih mjesta Palestine, ali i preko njezinih granica.
Možemo spomenuti isto tako hodočašćenje apostola, kao i preobraćenog Pavla, koji broji iza sebe tri svoja putovanja, na koja danas vjernici rado hodočašće i polaze – putevima sv. Pavla. Crkva je nastavila praksu hodočašća, i to veoma rano. Hodočastilo se najprije na Isusov grob i Rim, na grobove apostola Petra i Pavla te drugih mučenika iz prvih kršćanskih vremena. U četvrtom stoljeću vjernici počinju putovati prema mjestima u Svetoj zemlji, odnosno mjestima vezanim za život Isusa Krista.
Suvremena hodočasnička mjesta
Među najznačajnijim i najvažnijim hodočasničkim mjestima u svijetu su Rim, Jeruzalem, Fatima, Lourdes, Santiago de Compostela, Međugorje itd. Na našim prostorima postoji mnoštvo svetišta, hodočasničkih mjesta, a na poseban se način među vjernicima štuju mjesta posvećena Blaženoj Djevici Mariji, marijanska svetišta.
U svojemu Otkrivenju sveti je Ivan triput progovorio o „novom Jeruzalemu koji siđe s neba od Boga” (Otk 3,12; 21,2; 21,10). „Novi Jeruzalem” nije zemljopisni položaj, nego euharistijski. Dolazeći na bogoslužje, kršćani su pristupili novoj „gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđelâ, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu…dusima savršenih pravednika i Posredniku novog Saveza – Isusu – i krvi škropljeničkoj što snažnije govori od Abelove” (Heb 12,22-24).
Povijest srednjovjekovnog hodočasništva uopće se ne može zamisliti bez rimske jubilejske godine. Papa Bonifacije VIII. i njegov kardinalski kolegij objavili su u buli „Antiqurum Relatio” – „tradicija naših predaka” – izdanoj 22. veljače 1300. godine prvu od niza jubilejskih godina. Jubilejska godina je, kao ideja stara kao i 3. knjiga Levitskog zakonika. Bog je na brdu Sinaju uputio Mojsija i stavio mu na dušu: „Tu pedesetu godinu proglasite svetom!”
Iskrivljeni oblici motivacije hodočasničkih pohoda
Motivi hodočašća su veoma različiti – riješiti se tereta grijeha, skinuti maske i strahove, doživjeti radosne trenutke s Bogom kroz molitvu i slavlje Euharistije, svjedočiti Crkvu kao zajednicu koja je nazočna u svijetu, tražiti pomoć u različitim životnim nevoljama, brigama, bolestima itd. U nekim hodočasničkim svetištima dovoljno je samo pogledati mnoštvo zahvalnica i zavjetnih darova koje pobožni vjernici ostaviše na tom svetom mjestu.
Iza svakoga molitvenog uzdaha, na svakoj zavjetnoj ploči, krije se poseban motiv hodočašća. Usporedno s izrečenim možemo još postaviti pitanje što zapravo ljude kao hodočasnike privlači i pokreće, da krenu hodočastiti? Ako ćemo malo dublje istraživati tada možemo reći kako hodočasnici u današnja ali možemo reći i u prijašnja vremena, ne hodočaste samo radi hodočašća, nego da bi se također razbila monotonost svakidašnjice. Tako je anketa Glasa koncila utvrdila da su motivi hodočašća uglavnom ovi: „Riješiti se tereta grijeha, raspjevati se iz dubina duše, iz sokova djetinjstva. Skinuti maske i strahove, biti među svojima svoj, radostan. Svjedočiti da Crkva nije privid, nego stvarnost s kojom treba računati”. S obzirom na golemu popularnost i procvat marijanskoga kulta tijekom srednjeg vijeka i renesanse, nije čudno što je i Bogorodica postala univerzalni zaštitnik od svih bolesti pa su hodočašća u središta gdje su čuvane njezine relikvije bila smatrana osobito blagotvornima. No, već do razdoblja renesanse kršćanski je communio sanctorum obuhvaćao nekoliko tisuća svetaca specijaliziranih za izlječenje određenih bolesti. Zbog čestih epidemija kuge u kasnom srednjovjekovlju i renesansi, od XIV. do kraja XVI. st., osobito su popularni postali kultovi sv. Roka, sv. Sebastijana i sv. Kuzme i Damjana, a posebice zaštitničkog ogrtača Bogorodice. Važno je spomenuti kako su diljem Hrvatske i Dalmacije u to doba osnivane profesionalne i župne bratovštine čiji su zaštitnici bili ti sveci, velik broj novoizgrađenih crkava i kapela dobio je njihov titular, a ikonografski sadržaji kontinentalnih i priobalnih sakralnih i votivnih slika nerijetko su prikazivali likove spomenutih svetaca.
Gledajući prema pozitivnim stranama, veoma bitna i rekli bismo glavna stavka hodočašća je što čovjek hodočasti kako bi se poklonio Gospodinu, doživio jednu novu dimenziju svojega života, i samim time obogatio svoju dušu koja se je, mogli bismo reći ispraznila i čezne za duhovnom obnovom. Isto tako, što na hodočašćima čovjek može spoznati onu unutarnju dimenziju života kroz molitvu, ispovijed, pričest i pohod za svetcem toga hodočasničkoga mjesta ali u prvom planu za Gospodinom, duhovnosti, obnovom i štovanjem Majke Božje. Hodočašće kao takvo, za mnoge predstavlja sliku ljudskoga života i pridaje mu eshatološku dimenziju. Put koji nas podsjeća da smo ovdje samo prolaznici, putnici koji od rođenja prolaze ovom zemljom prema konačnom cilju, a cilj je postati svet, doći u zajedništvo svetih čineći ustrajno male korake kojima svoj život posvećujemo.
Problemski aspekti iskrivljenih religijskih predodžbi pučke pobožnosti
Na prijelazu iz srednjovjekovlja u razdoblje humanizma i renesanse opća kriza Crkve izazvala je sve učestalije negativne kritike prakticiranja hodočašća, ali ne osuđujući samo hodočasnike, nego i Crkvu kao i samog papu kao poticatelja te prakse. Osim što dolaze hodočasnici iz svih krajeva, okupljao se i sloj ljudi koji je došao zbog određenog interesa kao na primjer: trgovci svih vrsta pa i oni s lažnim relikvijama, razbojnici ili lopovi, prostitutke kojih je već u ondašnje vrijeme bilo mnogo. Shodno tome, možemo zaključiti da problemski aspekti hodočašćenja nastaju kada materijalnost i sklonost ritualizmu preuzmu duhovne tendencije.
Hodočasnik kao takav, upućuje se prema svetištu, s nakanom da dotakne sveti lik (sliku ili kip, ili barem mjesto koje smatra svetim), da učini pokorničko djelo, da se napije, umije ili okupa vodom ili u vodi koja ozdravlja ili blagoslovljenom vodom iz svetišta, pri čemu dade milostinju ili doprinos, te se pri tome pomoli i ispuni zavjet, te da se ispovijedi i pričesti, da sudjeluje u euharistiji kao i drugim pobožnostima, te da ponese kući svetu uspomenu.
Usporedimo li masovni turizam današnjice s ondašnjim hodočasničkim turizmom što ga je propagirala Crkva, možemo uočiti kako se radi o osnovnoj misli turističke industrije te da je kristalno jasna, nekoć i danas: umornom, dobrodušnom čovjeku, koji bijaše zarobljenik vlastita života, nudi se privlačan bijeg iz svakidašnjice.
Ispravne duhovne dimenzije hodočasničkih bogoštovnih čina
U molitvenim inicijativama, vjernik želi prikazati svoje molitve za određene prošnje, zahvale ili pak traženja zagovora. Koje su to pokorničke inicijacije i kako možemo doživjeti duhovni rast hodočasničkih inicijacija? Vrate li se ljudi ispunjeniji i utješniji nakon pohođenja na hodočašćima? Možemo spomenuti kako postoji nekoliko ispravnih duhovnih dimenzija hodočašča: eshatološka, pokornička, slavljenička, bogoštovna dimenzija, apostolska, zajedničarska.
Molitvene inicijative
Kada je riječ o molitvenim inicijativama, tada možemo još reći da je na hodočasničkim putovanjima, jedan od najučestalijih oblika bogoštovlja, svakako molitva, koja prati hodočasnika, čitav njegov tijek. Molitva je religiozna radnja s obzirom da ljudski duh molitvom nadolazi empirijski ograničeno i želi uspostaviti susret i komunikaciju s najvišim bićem, sa svetim. Potreba stvaranja takve relacije s numinoznim glavna je stavka religiozne molitve. U onim religioznim tradicijama koje su teističke, molitva teži uspostaviti dijalog, razgovara sa Svetinjom. Čovjek molitvom želi s Bogom razgovarati, baš onako kako to čini s ljudima u svojoj svakodnevici. „Molitva, koja s pravom nosi ovo ime, ne treba biti radosno klicanje i blistava vedrina bezbrižnog razdvajanja sebe. U sadržaj svoje molitve čovjek može uključiti sve svoje potrebe, želje, iščekivanja, strahove, nadanja i radosti.” Postoje i molitelji koji se služe nekakvim pomoćnim sredstvima, kojima žele jače izraziti svoju molitvu, npr. nošenjem obrambenih maski i odijela, zvonjavom ii svirajući za vrijeme molitve, paljenjem svijeća ili obrednih vatri, obrednim pranjem i slično.
Jedna od učestalih molitvenih inicijativa svakako je molitva krunice. Krunica ili kako još nazivamo Djevičin psaltir jedna je od najizvrsnijih molitava Majci Gospodinovoj na hodočasničkim putevima u Gospina svetišta. Zbog toga, pape su ponavljano poticali vjernike na često moljenje svete krunice, molitve koja nosi biblijsko obilježje, usredotočene na razmatranje spasenjskih događaja Kristova života, kojima je usko pridružena Djevica Majka.
Pokorničke inicijative
Kada je riječ o pokorničkim inicijativama, možemo spomenuti da su se u periodu od 5. do 11. stoljeća anonimne čete hodočasnika kretale europskim hodočasničkim putovima ne samo u potrazi za određenim spasom, poput duše, božjom utjehom, ozdravljenjem ili ipak za nekim čudom. Među šarenim mnoštvom tih pokajnika bio je visok udio duhovnika koji su bili poslani na hodočašće da okaju svoje grijehe. Među njima su na primjer, redovnici i redovnice, koji su doduše pokušali živjeti prema položenim zavjetima i strogim pravilima i zakonima svete majke Crkve, ali nisu uspjeli.
Isto tako tu su i oni kojima je pokajničko putovanje bilo kazna za smrtni grijeh poput: idolopoklonstva, umorstva i razvrata. Prema zakonu i pravilima u kaznenim crkvenim knjigama koje se bave samo kažnjavanjem različitih prekršaja prema zavedenim duhovnicima i dr., mogli bismo zaključiti da se tu radi o vrlo značajnom stadu, poput crnih ovaca – biskupa, opata, svećenika, kao i redovnica, koji su se, ispremiješani s ostalim svijetom, uputili na hodočašće moleći za oproštenje.
Tri najteža zločina protiv Boga bila su – razvrat, čarobnjaštvo te umorstvo, koji su kasnije izjednačeni što je za njih bila propisana jednaka pokora; „Pokorom služiti Bogu”, u onim danima značilo je prije svega: putovanje koji sadrži mnogo odricanja u neko vrlo udaljeno svetište. Neumoljivo se pazilo na izvršavanje propisane pokore. Jedino izvršavanjem pokore grešnik je mogao ponovo osigurati svoje mjesto u crkvenoj zajednici, s obzirom da je to bilo od životne važnosti, jer je alternativa bila ekskomunikacija, a život napolju, bio je vrlo težak i otežan, da ne kažemo nemoguć. U današnje vrijeme nešto je drugačije, s obzirom na to da ljudi žele prikazati pokorničku inicijativu kroz bogoslužje, ispovijedajući se prije svega, kako bi se pokajali za svoje grijehe, zloće i propuste te izmolili Nebeskog Oca za oprosti.
Duhovni rast hodočasničkih inicijativa
Duhovni rast i sazrijevanje čovjeka u božanskom svijetu, kamo ga i poziva Isus, jest identifikacija puta s Isusom: „Ja sam put”, veli božanski Učitelj (Iv 14,6). Put ili točnije življenje u skladu s voljom Božjom više nije nekakav skup propisa i zakona, već je osoba Isusa Krista. On je taj put, ukoliko je posrednik koji objavljuje Oca i kao jedina mogućnost pripada Ocu (Iv 14,7-9). U njemu se događa istinska Pasha i istinski Izlazak.
U većini slučajeva ljudi se sretno i radosno vrate svojim domovima, poput toga da postaju utješniji i puni obraćenja, njihova duševnost je opuštenija i smirenija.
Mogli bismo usporediti napisano s riječima sv. Ivana Pavla II., pape, koji uz duhovnost govori kako je hodočasniku i evangelizacijska slika veoma važna i rekli bismo bitna. Svetišta su po povlaštenju susreti sa sve čišćim i čestitim vjerskim obilježjem koje vjernike dovode do Krista. Osim toga, vjernici – oni redoviti, ali i oni udaljeni i rubni – dolaze s osjetnim očekivanjem i nadom kako bi doživjeli produhovljenje i mir za duhovnu izgradnju.
Duhovni rast možemo još prikazati kroz temeljne savjete koje svi hodočasnici i vjernici mogu prakticirati, kako bi osjetili smirenost, utješnost ali i obraćenje. Važno je redovito se ispovjediti jer „ispovijed je pranje duše”. Svakako nakon ispovijedi potrebno je pričestiti se, jer Gospodin nas uvijek poziva, ta On je taj koji to želi i čezne za nama.
I kao vrhunac duhovnog rasta, doista, potrebno je uvrstiti u svoj dnevni raspored misaonu molitvu koja bi se molila dva puta dnevno, jer kroz molitvu možemo meditirati a meditacija teži prema Bogu i bližnjemu.
Zaključak
Hodočašća su u prvom redu izraz privatne pobožnosti. „Ona pronalaze svoj temelj u shvaćanju da na određenom mjestu Bog svojom snagom stoji osobito blizu čovjeku – potrebniku spasenja i omilostivljenja”. Duga praksa, gotovo u svim religijama, pokazuje da su im korijeni općeljudski.
Čovjeka oduvijek prati čežnja za Apsolutnim, kojemu se on nastoji približiti, osobito na mjestima gdje vjeruje da će ga sigurnije susresti. Hodočašća, dakle, izlaze iz religiozne emocionalnosti, a u Crkvi se smatraju paraliturgijskim pobožnim vježbama.
Budući da su većim dijelom vezana uz srce i emotivnost, potrebna je budnost da ne dođe do krivih skretanja. Ipak, uza sve opasnosti, činjenica je da velika hodočasnička okupljanja vjernika koji doživljavaju međusobnu ujedinjenost oko istih vjerskih ideala (oko Krista prisutnog u Euharistiji, ili u zajedničkim vježbama pobožnosti) i danas potresaju duše. Susreti su na tim svetim mjestima trenuci povijesnog značenja. Ne povijesnog u smislu prošlosti, nego trenuci u kojima prošlost i sadašnjost postaju jedno. Tu se rađaju misli koje se ne daju izraziti govorom, ali ih srce osjeća. Tu čovjek prinosi na oltar svoju mukotrpnu svakidašnjicu da bi u nju vratio Krista. Hodočasnička mjesta otkrivaju težnje duše, njezin vapaj za mirom i jedinstvom u zajedništvu.
Hodočašća trebaju postati i ostati izraz, prigoda i sinteza svih pobožnih vježbi, jer su se u autentičnoj tradiciji kršćanske prakse uvijek poduzimala u duhu pobožnosti i pokore, a hodočasnička su mjesta obnove i obraćenja.
Valjalo bi stoga i u tom smjeru prestrukturirati koncepciju hodočasničkih mjesta. Ona bi npr. mogla postati mjesta upoznavanja i informiranja o svim duhovnim pokretima u našim krajevima (fokolarinima, kursiljosima, itd.) s pomoću brošura, filmova, plakata i sl. – jer su to mjesta na kojima se okupi velik broj vjernika.
Dobro je da se hodočasnik na nekom hodočasničkom mjestu osjeti kao član velike zajednice vjernika – Crkve, ali mu isto tako valja pokazati i način kako će danas, kada čovjek totalno postaje kotačić u masi, lakše sačuvati osobnu vjeru. A sve se to ne može postići u masi i kroz masu, već u malim bazičnim zajednicama.
Također, potrebno je poraditi na strategiji razvoja. No, ona ne smije ostati mrtvo slovo na papiru.
