Možda bismo mogli pročitati Ime ruže Umberta Eca – prvi put, drugi, treći, četvrti ili peti…
„Tada nisam znao što fra Vilim traži, a istini za volju ni danas to ne znam, a slutim da to nije znao čak ni on, jer ga je na to gonila jedino želja za istinom, i sumnja da istina nikad nije ono što mu se čini u dotičnom trenutku” – ako je lik fra Vilim, nije teško pogoditi da sam opet uzeo u ruke Ime ruže Umberta Eca. Dosad sam taj roman o zločinima u srednjovjekovnoj opatiji, u kojem se daje detaljna slika raskošne kršćanske kulture, pročitao četiri puta i znam mu sve tipfelere, ne tako malobrojne. Već ga neko vrijeme pogledavam, pa ga malo prelistam, i onda teška srca vratim na policu, poput grešnika koji se nastoji osloboditi opasne sklonosti. Zbog nečega imam potrebu vratiti se toj knjizi u svakom desetljeću. Zbog nečega drugoga, ili toga istoga, ne čitam druge njegove romane: Otok prethodnoga dana sam pročitao, ali bez oduševljenja; Baudolino me odbio već na početku, a Foucaultovo njihalo nisam mogao ni započeti zbog groznoga prijevoda.
U monaškim uvjetima
Pročitao sam Ime ruže prvi put netom što je prevedeno, ranih 80-ih; tada se o tome mnogo govorilo, prijevod Morane Čale bio je hvaljen kao čudo, i ja sam tu knjigu progutao kao i mnoge druge. Kad je 1986. snimljen film, sa Seanom Conneryjem i Cristianom Slaterom, koji uopće nije bio loš, gledao sam ga sa sviješću koliko je toga moralo biti ispušteno u ekranizaciji i pitao se ima li ona uopće smisla; ekranizacija mi se zauzvrat osvetila jer su mi se likovi i scenografija iz filma – izvrsno pogođeni, valja priznati – zauvijek urezali u predodžbe i istisnuli proizvode moje mašte iz prvoga čitanja.
Uostalom, to i jest knjiga o predodžbama u našem duhu, koje su znakovi, i znakovima znakova, koji su tekst što govori o tim predodžbama. Knjizi sam se vratio 1993., dok sam bio mobiliziran – tražio sam nešto skladno u rasulu, i sjetio se Ecove fikcije koja je baš to: potraga za skladom u rasulu; adekvatno, pročitao sam je gotovo u monaškim uvjetima, u maloj sobici doma kulture rekviriranoga za potrebe vojske, gdje nisam imao više od sklopivoga kreveta i vreće za spavanje. Novo izdanje bilo je objavljeno 2000. godine, ovaj put s autorovim pogovorom koji me zanimao jer sam u međuvremenu apsolvirao studij kroatistike: knjigu sam kupio zbog Ecovih Napomena uz „Ime ruže”, a pošto sam pročitao njih, pročitao sam i knjigu treći put, ali sada sa svim poznavanjem književnih trikova ondje upotrijebljenih. Ecova razmatranja o naslovima (tj. o imenu knjiga) dosta su mi značila u tadašnjem poslu urednika na desku, čiji je glavni posao bio smišljanje naslova za članke političkoga tjednika. Fra Vilimu od Baskervila i njegovu učeniku Adsonu – koji su maskirani Sherlock Holmes i dr. Watson – vratio sam se ujesen 2013. kada sam bio pozvan prvi put držati predavanja na fakultetu; uhvatila me panika da neću to biti u stanju pa sam se počeo osvrtati u potrazi za nekim semiotičkim priručnikom da obnovim i učvrstim znanje. A koja je knjiga bolji semiotički priručnik od Imena ruže? I tako sam se u nju zadubio i četvrti put.
Usputno, ali bitno
Tek sam tada uočio razgovor Adsona i fra Vilima u kojem mladić svojem učitelju povjerava kako se pri svakoj šetnji šumom nada da će susresti jednoroga. Fra Vilim uzdahne na toliku prostodušnost, ali mu ništa ne odgovori jer, dobro je znao, ne može se pružiti valjan dokaz da jednorog ne postoji; ma koliko mi pretraživali šumu i pokazivali da mitskoga bića ondje nema, uzaludan je trud – u svakom se trenu može pojaviti netko baš s tim fantastičnim bićem na povodcu. Nije pozitivan dokaz ključan, kako je mislio Wittgenstein, nego je ključan proces falsifikacije, koji je uočio njegov rival Popper, a teorija o postojanju jednoroga ne može se tome podvrgnuti jer nije znanstvena. Pažnja nam prirodno zastaje na takvim usputnim, i za radnju nebitnim rečenicama, jer smo pri ponovnim čitanjima oslobođeni tjeskobe da moramo hvatati konce pa prolazimo kroz tekst opušteni. Iz trećega čitanja, primjerice, dobro se sjećam suprotnosti između istine i slobode – nije sloboda ta koja će nam donijeti istinu, nego je istina ta koja će nas osloboditi. Iz prvoga čitanja za cijeli mi se život usjeklo u pamćenje da je fra Roger Bacon u ono davno doba zamišljao strojeve budućnosti koji će biti upravljivi po jednom jedinom čovjeku – unimo homine regente.
Knjiga u kutu
Ali na moj život najveći je utjecaj imalo ono drugo, ratno čitanje. „Svuda sam tražio mir, ali našao sam ga jedino u kutu uz knjigu”, rečenica je kojom završava uvodni dio Imena ruže, onaj o povijesti nalaska i nastanka rukopisa. Autor je pripisuje Tomi Kempencu, iako je ja nisam našao u njegovu najpoznatijem djelu Nasljeduj Krista, iako je posve u tom duhu. Sasvim je moguće da ju je Eco izmislio, ili pak prebacio tko zna od kuda, što bi, uostalom, bilo posve u skladu s mistifikatorskom ulogom cijeloga tog odjeljka. No ako, istine ili igre radi, pretpostavimo da je to doista Tomina rečenica, onda umirujuća knjiga može biti samo pobožna, u idealnom smislu Biblija.
No u ovom Ecovu dvosmislenom obliku ta knjiga može biti bilo koja, i tako se vjersko i svjetovno sastaju u obliku kodeksa, za kojim se uostalom i traga u cijelom romanu, i zbog kojega padaju toliko glave. Ta me rečenica uputila, iako joj to zasigurno nije bila namjera, da spojim svoju sklonost za svetim pričama s onom za profanima; odonda nisam više religiozno ostavljao u nedjelji, da bi se književnom, društvenom i političkom posvetio ostalih dana, nego sam sve svoje sklonosti pustio da se slobodno pomiješaju. Priča je priča, znakovi imaju svoje znakove, knjige razgovaraju – taj mi je Ecov naputak otvorio put da pišem bez straha što će o meni tko misliti. Ionako pišemo o riječima, a ne o stvarima.
Opet me pamćenje izdalo
Da posegnem za Imenom ruže i peti put potaknule su me nedavne rasprave o tome kada počinje život, što je fetus, a što dijete, što je embrij, a što zigota, što je čovjek, a što hrpa stanica. Tvrdnje da nerođeno dijete nije čovjek nego, recimo, fetus, pa da zato nema pravo za život, činile su mi se izvrtanjem smisla: ljudsko biće je ljudsko biće, ma kako ga nazivali. Zaključio sam da su baš najnapredniji i najliberalniji zarobljenici onoga što se u srednjem vijeku nazivalo realizmom, to jest idejom da se imena smatraju stvarnošću; ali to je zacijelo pogrešno, jer čovjek je čovjek, rođen ili nerođen, ma kako mi imenovali koji stupanj njegova razvoja.
O tome govori zadnja rečenica romana koja glasi, kako sam je zapamtio: „Ono što se zove ruža, mirisalo bi jednako i pod drugim imenom.” Otkrivam da me memorija opet iznevjerila, i da roman završava sasvim drugim stihom, iako u istom nominalističkom ozračju: „Negdašnja ruža ostaje kao ime, zadržavamo tek gola imena.” Moram knjigu ponijeti na more. Ne znam što tražim u njoj, niti sam ikada znao, ali slutim da to neću nikada ni saznati.
