Početna stranica » Razgovor: Nepoznato o poznatom Gabrielu Jurkiću

Razgovor: Nepoznato o poznatom Gabrielu Jurkiću

182 pregleda

Razgovor s ravnateljicom Franjevačkoga muzeja i galerije Gorica Livno, Draženom Džeko, objavljen je u radijskoj emisiji Bosna Srebrena koju svakoga tjedna uređuju i realiziraju djelatnici Franjevačkoga medijskog centra Svjetlo riječi. Čitateljima internetskoga portala Svjetlo riječi donosimo transkripciju cjelovitoga radijskog intervjua.

Je li javnost prepoznala talent našega velikog umjetnika Gabriela Jurkića, ili je njegov značaj danas pomalo zanemaren i zapostavljen?

Gabriel Jurkić je još za svog života 1970. godine dobio priznanje Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine kad su mu prilikom održavanja trećeg Sarajevskog salona uručili zlatnu plaketu kao jednom od petorice doajena bh. umjetnosti. On je svakako jedan od najznačajnijih bh. slikara s početka 20. stoljeća koji je u razdoblju secesije i simbolizma doživio svoj vrhunac, a bio je i prvi bh. školovani slikar koji je likovnu akademiju završio u Beču.

Čini se da je u njegovo vrijeme njegov značaj bio prihvaćen. Kakvo je stanje suvremenoga društva u BiH i je li Jurkić priznat i prepoznat u našoj javnosti?

Iako je za života bio praktički zaboravljen, već je 4 godine nakon njegove smrti 1978. godine u Sarajevu priređena velika retrospektivna izložba slika Gabriela Jurkića gdje je poznati povjesničar umjetnosti Miloš Radić praktički rehabilitirao Gabriela i bh. javnosti predstavio svu veličinu njegovog ogromnog opusa. Onda je 2005. godine u galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu velikom izložbom Od secesije do impresije i hrvatska javnost upoznala opus tog velikog bh. i hrvatskog slikara. Mišljenja smo da danas ama baš nitko u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj neće umanjiti značaj Gabriela Jurkića.

Prepoznaju li europski i svjetski likovni kritičari rad Gabriela Jurkića? Kako je on prihvaćen u europskoj i svjetskoj javnosti?

Svakako je Gabriel danas dobio svoje zasluženo mjesto. Protekle godine u studenom u Zagrebu je organizirana izložba pejzažista Na obalama Jadranskoga mora gdje su Gabrielova djela bila predstavljena uz bok najvećih pejzažista hrvatske i talijanske slikarske scene s početka 20. stoljeća.

Nažalost svojim slušateljima ne možemo pokazati nijednu sliku Gabriela Jurkića. Ne vjerujem da postoji itko tko nije čuo za njega i nije imao pred očima barem jednu njegovu sliku, njegov pejzaž ili portret. Je li Gabriel Jurkić imao nekoga umjetnika za uzor? Je li se možda ugledao na druge realiste toga vremena?

Prvu pravu poduku iz umjetnosti dobio je u privatnoj školi Mencija Klementina Crnčića i Bele Čikoša Sesije u Zagrebu. Zasigurno su ta dva velika umjetnika, a posebno Bela Čikoš Sesija sa svojim simbolizmom, ostavili neizbrisiv trag na Gabrielovo slikarstvo. Međutim, u formativnom smislu zaokružio se nakon Bečke akademije gdje je svoje bečko razdoblje okrunio na jednoj izložbi Secesija 1911. godine na kojoj je izložio sliku Bukova šuma i bio je prvi slikar Hrvat čiji su radovi uopće bili primljeni u te prostorije. Uz njega su još izlagali kipari Meštrović i Rosandić. Isto tako, utjecaj na njegove pejzaže imao je i Giovanni Segantini. Taj se utjecaj osobito vidi na njegovim zimskim pejzažima.

Gabriel Jurkić bosanskohercegovački je slikar rođen 1886. godine u Livnu, gdje je završio pučku i trgovačku školu. U Sarajevu od 1902. – 1905. polazi građevinski odjel Srednje tehničke škole koju napušta s nakanom da se posveti slikarstvu.

Od 1906. godine đak je slikarske škole Bele Čikoša Sesije i M. C. Crnčića, a već 1907. s Napretkovom potporom, upisuje Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu. 1908. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Beču gdje je primljen u 4. godište slikarskog odjela. U specijalnoj školi K. Pochwalskoga, od 1909. – 1911. na Akademiji likovne umjetnosti u Beču, posvetio se „studiju umjetnosti bosanske historije“. Njegova slika „Bukova šuma“ izložena je na proljetnoj izložbi bečke secesije 1911. Te se godine stalno nastanio u Sarajevu i već je u jesen priredio veliku samostalnu izložbu u Sarajevu i Zagrebu.

U svom dugogodišnjem umjetničkom radu, izlagao je na nekoliko samostalnih i skupnih izložbi, pisao o umjetnosti, pomalo se bavio restauracijom i radio na ilustracijama za knjige i časopise uglavnom religioznog sadržaja. Godine 1956. sa suprugom Štefom preselio se u Franjevački samostan Gorica u Livnu, gdje su proveli posljednje godine života. Zbog slaboga vida prestao je slikati oko 1966. godine. Četiri godine poslije, 1970. godine, nagrađen je Zlatnom plaketom Udruženja likovnih umjetnika BiH kao jedan od petorice doajena bosanskohercegovačkih umjetnika. Njegova slika „Visoravan u cvatu“ iz 1914. godine, uvrštena je u stalni postav Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine (Umjetnost BiH od kraja XIX. stoljeća do 1941.) a 1973. izložena na izložbi „Počeci jugoslovenskog modernoga slikarstva 1900. -1920.“ u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu. Gabriel je Jurkić umro 25. svibnja 1974. godine u Franjevačkom samostanu Gorica u Livnu

Spomenuli ste ranije da je Gabriel Jurkić bio jedan od prvih školovanih umjetnika u BiH. Kako je tekao njegov život po povratku sa školovanja? Je li u tadašnjem društvu Sarajeva bio prihvaćen?

Gabriel se 1911. godine za stalno nastanio u Sarajevu i tamo je živio sa suprugom sve do 1956. godine. Sarajevska publika jako ga je dobro prihvatila u tim početnim godinama. Izlagao je, imao skupne i samostalne izložbe, ali je bio dosta naslonjen i na Zagreb. Tako je 1922. godine u Salonu Ulrich u Zagrebu predstavio svoj veliki ciklus Zima koji je dobio izrazito pozitivne ocjene kritike i publike. Nakon tog ciklusa Zima počeo je raditi na ciklusu Večeri koji je 1934. godine također predstavio u Salonu Ulrich u Zagrebu. Nakon toga je dobio izrazito negativnu kritiku jer je Gabriel predstavljao impresije i pejzaže, a tadašnje je slikarstvo već otišlo u drugom, avangardnom smjeru. Pa su ga prozvali provincijskim slikarom koji se ograničio na provincijske pejzaže. Nakon toga se Gabriel povlači iz javnosti i od 1935. godine više ne izlaže. Do 1956. godine živio je u Sarajevu, međutim mnogo je putovao po cijeloj Bosni i Hercegovini, Dalmaciji i okolici Dubrovnika, a gdje god je boravio marljivo je radio skice za svoje radove. Tako da bi onda, po povratku u Sarajevo, prema tim skicama nastajala njegova najpoznatija djela.

Što onda možemo reći za njegovih zadnjih 20 godina u Sarajevu i njegov umjetnički izražaj? Je li negativna ocjena njegova rada iz Zagreba ostavila dubok trag, ili ju je uspio nadići?

U tom su razdoblju nastala brojna njegova djela. U svemu što ga je okruživalo pronalazio je nadahnuće. Paralelno s tim njegovim ciklusima nastajao je i njegov sakralni opus koji je on konstantno radio, što zbog narudžbi koje su bosanski franjevci stalno od njega naručivali, a što po njegovu dubokom vjerskom nadahnuću, jer je vjera bila izrazito bitan dio njegova života.

Čini mi se da je tako ostalo do kraja. Naime, upravo je kod franjevaca u Livnu Gabriel Jurkić pronašao utočište nakon što je bio „protjeran“ iz Sarajeva. Što nam možete reći o tom periodu koji je Gabriel proveo s fratrima na Gorici?

Mnoga su djela nastala upravo ovdje u samostanu Gorica. Nažalost, Gabriel je 1966. godine zbog gubitka vida prestao slikati tako da vjerujem da bi slika bilo i mnogo više.

Kako je on na kraju prihvatio svoj gubitak vida? Naravno, više nije mogao slikati. Je li imao riječi za ono što mu se događa?

Govorio je: „Pustite me da umrem u svijetu svojih boja”, kako ih se on sjećao.

Muzejsko-galerijska ustanova Franjevački muzej i galerija Gorica u Livnu jedna je od najvećih kulturnih ustanova u našoj zemlji. Između ostaloga posjeduje najveću zbirku likovnih umjetničkih djela Gabriela Jurkića koje je on svojevremeno darovao franjevcima u Livnu. Vjerujući u njihovu ljubav prema baštini, Jurkić je jednom zgodom rekao kako umire sretan što će barem jedan dio njegovih slika ostati sačuvan na Gorici. Livanjski franjevci su pak njegove slike izložili u okvirima umjetničke zbirke Frajnevačkoga muzeja i galerije Gorica 1995. godine. Upravo nad tom zbirkom danas bdije ravnateljica Dražena Džeko

Gabriel Jurkić ostvario je sve za što se bio školovao. Postao je renomiran umjetnik i danas možemo uživati promatrajući njegove radove. No kakva je perspektiva mladih danas? Mnogo nakon završene likovne akademije konobare i slično. Kakva je budućnost mladih likovnih umjetnika?

U današnjem bh. društvu u svim je slojevima izrazito teško. Perspektiva je poprilično neizvjesna. A vjerujem da je mladim umjetnicima još najteže, s obzirom na cjelokupnu situaciju u društvu. Međutim, Gabriel Jurkić možda je najbolji primjer da se pravi talent i vjera u Boga i marljivo nastojanje da se taj talent prenese na umjetničko djelo na kraju isplate. Jer i Gabriel, koliko god bio zaboravljen i marginaliziran, na kraju je ipak dobio zasluženo priznanje.

Tomu su zasigurno doprinijeli i franjevci. Pomogli su da se njegov talent ne izgubi, da njegove ideje i snage ne budu zanemarene. Jesu li franjevci cijele Bosne Srebrene prepoznali njegov talent, ili je potpora bila limitirana samo na livanjske fratre?

Franjevci cijele Bosne Srebrene izrazito su cijenili Gabriela Jurkića. Njegov cijeli sakralni opus nalazi se po brojnim crkvama BiH, župnim crkvama i samostanima. Franjevci su konstantno naručivali slike sakralnih motiva upravo od Gabriela Jurkića. Isto tako su svi religiozni časopisi, kalendari, bili ilustrirani upravo od strane Gabriela Jurkića.

Čini mi se da su najčešće odabirani motivi u Jurkićevim djelima pejzaži. Međutim, u njegovu opusu nalazi se mnoštvo portreta – bilo naručenih ili nenaručenih. Jesu li u Jurkićevu životu i djelovanju postojali različiti stilovi kao primjerice u slikara Picassa?

On je bio predstavnik moderne, jedna od ključnih pojava kasne secesije i simbolizma, ali se na vrhuncu uspjeha zaustavio na svojstvenom načinu realistične impresije posvećene prirodi zavičajnoga bosanskog krajolika. Međutim, na početku svoje karijere, nakon završene Bečke likovne akademije, imao je želju naslikati ciklus Bosanske povijesti. No u tom ciklusu uspio je naslikati samo dvije slike: Vila roda moga i Davoru moje gusle javorove. Djelo Vila roda moga nalazi se u Umjetničkoj galeriji BiH.

Zatim je radio na ciklusu Zima iz 20-ih godina 20. stoljeća, koju je 1922. predstavio u Salonu Ulrich i koja je bila izrazito uspješna. Zatim ciklus Večeri koji je nažalost kritika dočekala negativno. I nakon toga povlačenja iz javnosti, posvetio se ciklusu Četiri godišnja doba. Međutim, paralelno sa svim tim ciklusima on radi i na sakralnom ciklusu. Jer njegova djela sakralne tematike izrazito su važne u njegovu životu.

U nekim djelima Gabriela Jurkića vidi se motiv žene. Kakvu je ulogu imala žena u Jurkićevu životu? Bilo da je riječ o njegovoj majci koja ga je odgojila, ili njegovoj supruzi Štefi koja je bila njegova nepresušna inspiracija.

Motiv žene bio mu je jako važan. Ili majka ili žena, imale su izrazito veliku ulogu u njegovu životu. Izrazito mnogo slikao je i portrete. Osobito je slikao najviše Štefu, a bilo je dosta portreta i majki. Ali slikao je i druge osobe koje su njemu bile bliske i čiju je narav i duhovnost poznavao. Isto tako, Gabriel je imao osobinu da je za svoje slike sakralne tematike koristio motive njemu bliskih osoba. Pa je Štefu koristio kao motiv za Blaženu Djevicu Mariju ili neke svetice. Ili motiv Verice koja je bila kćerka Štefine sestre – koristio ju je za Maloga Isusa ili za anđele. Osobe koje su njemu bile bliske, koje je poznavao, on je ugrađivao u ta svoja djela sakralne tematike. A i na mnogim Gabrielovim pejzažima nalaze se motivi žena.

Osim motiva žena, čest motiv Jurkićevih djela jesu i franjevci. Razumije se, često su to bili naručivani portreti. Koji su bili najpoznatiji franjevci koje je Gabriel Jurkić naslikao? Je li u to vrijeme bilo boljega portretista od njega?

Gabriel Jurkić naslikao je portrete gotovo svih franjevaca livanjskoga kraja. Samostanski su hodnici ispunjeni upravo portretima naših pokojnih fratara. Poznat je njegov portret fra Anđela Ćurića, nekadašnjega gvardijana samostana na Gorici. A njegova antologijska slika Ratna žetva iz 1914. godine upravo prikazuje naše livanjske fratre i starce kako žanju žito u odsutnosti mladosti koja se tada borila na žarištima Prvoga svjetskog rata. Tako da je njegova ljubav prema franjevcima prisutna u cijelomu njegovu stvaralačkom radu.

Inače, slika Ratna žetva nalazi se u franjevačkom samostanu na Bistriku. Kao ravnateljica Franjevačkoga muzeja i galerije Gorica u Livnu možete se pohvaliti da ste u posjedu najveće zbirke Jurkićevih radova. To su prije svega radovi koje je Gabriel darovao svojim franjevcima, a oni su to na dostojan način izložili i iznijeli u javnost u vidu posebne zbirke.

Gabriel je, u znak zahvalnosti našim livanjskim fratrima koji su otvorili vrata samostana i pod svoj krov primili njega i njegovu suprugu Štefu, ostavio u nasljedstvo sada već preko 200 ulja na platnu i 6000 crteža, skica i krokija koje je on kasnije koristio za izradu svojih slika. Franjevci su 1995. godine, da bi to ogromno bogatstvo približili javnosti, otvorili memorijalnu galeriju Gabriela Jurkića koja je danas u sastavu Franjevačkoga muzeja i galerije Gorica Livno kao kompleksne muzejsko-galerijske ustanove koja pored galerije Gabriela Jurkića ima i brojne druge zbirke. I do danas smo prerasli u jednu od najvažnijih kulturnih institucija u Bosni i Hercegovini.

Gdje se još mogu naći veće zbirke Jurkićevih djela?

Što se tiče Bosne i Hercegovine, ozbiljniju zbirku Gabrielovih djela čuva Umjetnička galerija BiH kao krovna galerijska ustanova u Bosni i Hercegovini, a Franjevački muzej i galerija Gorica Livno ima najveću zbirku Gabrielovih djela. U Republici Hrvatskoj veće zbirke imaju obitelji Šunjić i Jurkić iz Zagreba kao najbliži Gabrielovi rođaci. Obitelj Šunjić obitelj je Gabrielove sestre, a obitelj Jurkić obitelj je njegova brata blizanca Mirka.

O njegovu bratu blizancu Mirku ljudi ne znaju gotovo ništa, pa spomenimo i njega. Mirko Jurkić je jedan od najutjecajnijih književnika toga vremena i kraja, pored Štefe Jurkić, Gabrielove supruge, i fra Eugena Matića (alias Narcis Jenko).

Zasigurno su Narcis Jenko, ili fra Eugen Matić, i Štefa Jurkić kao i Gabrielov brat Mirko Jurkić ostavili traga u livanjskoj književnoj povijesti svojom usmjerenošću na povijesne romane, romane katoličke provenijencije. Promovirali su svoje religiozne i nacionalne svjetonazore. A opet, s jednom odgojnom i vjerskom notom. Gabriel Jurkić bio je taj koji je onda svojim ilustracijama obogaćivao ta njihova djela. I evo, za blagdan sv. Petra i Pavla 2018. godine, odnosno Kulturno-vjerske dane Naša Gorica, Franjevački muzej i franjevački samostan Gorica spremili su jednu večer posvećenu fra Eugenu Matiću, odnosno Narcisu Jenku, jer se te godine obilježavalo 100 godina od njegove prerane smrti.

Spomenuli ste Kulturno-vjersku manifestaciju Naša Gorica koja se svake godine obilježava uz blagdan samostanskih patrona svetoga Petra i svetoga Pavla. Što je bio sadržaj prošlogodišnje manifestacije?

Kulturno-vjerski dani Naša Gorica postali su tradicionalna manifestacija kojom Franjevački muzej i franjevački samostan obilježavaju patrone samostana sv. Petra i Pavla. Prvoga dana organizirali smo izložbu slika našega fra Perice Vidića. Fra Perica je po cijeloj Bosni i Hercegovini izlagao svoje slike, a nažalost u Livnu još nije imao priliku. Pa smo te godine odlučili livanjskoj javnosti pokazati njegov opus. Drugoga dana upriličeno je predavanje o fra Eugenu Matiću ili Narcisu Jenku u povodu 100. obljetnice smrti ovoga našeg književnika i livanjskog franjevca. Trećega dana, uoči patrona sv. Petra i Pavla, održan je orguljaški koncert poznatoga umjetnika umjetnika na orguljama Ivana Bosnara iz Zagreba koji trenutno živi i radi u New Yorku.

Može li bh. javnost uskoro očekivati novu veliku izložbu djela Gabriela Jurkića?

Mi smo 2007. godine organizirali veliku izložbu crteža Gabriela Jurkića. Ta izložba predstavila je 218 crteža, odnosno skica, za Gabrielova djela. Izložba je bila izrazito uspješna. Obišla je gotovo cijelu Bosnu i Hercegovinu, od Sarajeva, Zenice, Jajca, Mostara, pa do Širokoga Brijega. Jedne veće Gabrijelove izložbe u nekom skorijem razdoblju ne planiramo. Međutim, možemo reći da danas svaka ozbiljnija izložba koja donosi presjek toga vremena, gdje god se organizirala, mora uključiti Gabrielova djela. On je postao jednostavno nezaobilazan predstavnik razdoblja secesije, simbolizma i impresije. I bez njega se takve izložbe jednostavno ne mogu formirati. Tako su i 2017. godine slike iz našega fundusa i fundusa Umjetničke galerije BiH sudjelovale u Zagrebu na jednoj izložbi.