Početna stranica » Putovanje prema Božjim vrtovima

Putovanje prema Božjim vrtovima

138 pregleda

Oblaci nebom bezbrižno plove, a mene pomalo ljuti ta njihova bezbrižnost. Mogu me zasuti kišom, a to ne bih htjela jer nemam kišobran.

Hodam praznom ulicom kao od svih odbačeni siromah koji nešto traži, iako do kraja ne razumijem značenje riječi siromah. No, ja nisam ni siromah, a niti odbačena. Imam svoju obitelj koja me u svemu podržava. Imala sam i dečka koji je bio spreman za ozbiljnu vezu, ali ja… Odbacila sam i tu vezu. Tražila sam od života nešto drugo, usudim se reći, nešto konkretnije, prožeto duhovnošću. U meni se budi neki drugačiji osjećaj. Imam potrebu dograditi svoje čežnje, pomagati i brinuti se za druge. U glavi mi se redaju pitanja kao autobusi na kolodvoru: Zašto djeca tamo negdje umiru gladna i žedna? Zašto starci sami pate u bolesti i starosti? Čemu svo materijalno ako ću gledati brata i sestru kako pate i ništa ne činiti?

Odjednom mi zvonjava crkvenog zvona odzvoni u ušima. Zaustavim se u ulici i podignem pogled prema zvonu na obližnjoj crkvi. Zatim pogledam u nebo. Pitam se što mogu učiniti sada? Nešto posebno? Pobjeći? Neee! Samo kukavice bježe. Gdje je smisao svega? Što želim? Oblake više ne vidim. Grane sunce i dira me svojom toplinom. O misli mi se okače nove riječi: Ljubi bližnjega svoga. Odjednom, kao da je sva mudrost ovoga svijeta sabrana u ovu rečenicu. Pomislim kako to cijeli život činim. Onda me sustiže nova misao kako mogu i više i bolje. Moram odbaciti od sebe čak i one sitne mrvice egoizma. Jednostavno moram, zapovjedim sebi. U isti trenutak me dotiču nježnost i hrabrost, zatim ponos i skromnost. Uputim se prema crkvi kako bih se pomolila. Tako su me odmalena stariji učili, kad mi je zbrka u glavi da potražim Boga i da se molim Bogu. Ponekad su mi bili smiješni kada bi mi govorili o vjeri i traženju Boga. Valjda čovjek mlad i nezreo ima pravo na neke bezvezarije. U crkvi tišina i ja, jer je zvono svoje odradilo i utihnulo. Moleći osjetim kako su me strahovi napustili. Iz očiju su mi kapale suze a nisam bila tužna. To su bile neke neobične suze kakve nikada prije nisam upoznala. Oko sebe i u sebi sam osjetila radost i mir. Osmjeh mi se ukazao na licu. Gledala sam u Raspetoga. Razmišljam. Bog mi nudi, a ja pristajem na ponudu Božje volje kako bih s Bogom započela novi put gdje će nam suputnici biti Duh i duša. Nije me strah što će mi reći moji u obitelji i župnoj zajednici. Zapravo već čujem njihovo odobravanje. Sjećam se kako mi je jednom davno govorila moja baka da sam rođena za Božje vrtove. Ja sam mislila kako je stara i ne zna što govori. Postadoh svjesna da me u Božjim vrtovima čeka puno posla i bi mi drago. Što može biti uzvišenije nego potpuno se posvetiti Bogu i živjeti po evanđelju u zajednici. Negdje sam pročitala riječi Male Terezije: „Napokon sam našla svoje zvanje… U srcu Crkve bit ću ljubav.” Osjećala sam ih i više puta tiho izgovarala kao da su moje.

Prije nekoliko godina put me odveo u Afriku. Neki drugi, nepoznati svijet kojeg sam prihvatila i objeručke zagrlila. Sva ta tamnoputa djeca su Božja stvorenja. Vesela su iako su im uvjeti za život vrlo ograničeni. Baš me veseli njihova blizina. Priznajem: u Božjim vrtovima uvijek ima posla samo ako hoću raditi. Hvala Bogu i radim, zapravo služim. Oni me trebaju, a i ja njih. Živimo od danas do sutra, ali nikada ne mogu reći da su jadni. Oni su blagoslov. Znaju čokoladu razlomiti i međusobno podijeliti. Od njih učim. Da bih rezala i mirisala cvjetove, trebam cvijeće prije posijati ili zasaditi, zatim pustiti da naraste. Mislim da sijem cvijeće. To mi donosi radost življenja, a ostalo neka bude Božja volja.