Početna stranica » Putovanje do nakraj sebe

Putovanje do nakraj sebe

135 pregleda

Na posao putujem vlakom, gdje se uvijek mogu saznati razne priče, a najnovija me jako rastužila. Naime, istim vlakom osim lokalnih putnika, putuju i moji studenti na fakultet, a putuju i mnogi turisti. I tako su mi moji studenti ispričali da zavide turistima koji imaju priliku putovati stranim zemljama jer oni katkada nemaju ni za vlak da odu na predavanja.

Poznajem dosta mojih vršnjaka koji nisu nikamo putovali. Dok su bili djeca, roditelji ih nisu nikamo vodili na put, a sada kada imaju vlastitu djecu, ponovno nikamo ne putuju. A putovanje je izvrsna stvar. Čim prijeđemo granicu, sve postaje drugačije – kuće su drugačije, sela su drugačija, gradovi su drugačiji, priroda je drugačija, ljudi su drugačiji. Mogu se vidjeti znamenite crkve i palače iz prošlosti, mogu se posjetiti muzeji s najvećim postignućima ljudskoga duha, mogu se vidjeti planine, vodopadi i obale kakve mi ovdje nemamo, mogu se jesti čudna jela i pića, mogu se doživjeti susreti s novim i drugačijim ljudima…

Pa zašto onda ljudi ne putuju?

Nemaju novca, reći ćete odmah. Ali posvuda ima već tako jeftinoga smještaja da vam je jeftinije nego doma, a osim toga, već na dan vožnje nalaze se Venecija, Beč, Postojna, Budimpešta – pa ipak ljudi nisu nikad tamo bili. A da i ne govorim da svako od tih putovanja stoji manje nego mjesečna rata za mobitel…

Tko ode, kajat će se

Moja kći je za lektiru nedavno čitala hrvatske narodne priče, a među njima je bila jedna o ljudima koji su otputovali u nepoznatu zemlju. Na ulasku u nju bili su upozoreni da je tamo kamenje čarobno – tko ga ponese sa sobom kući, kajat će se, a kajat će se i onaj koji ga ne ponese. Nitko od putnika nije se usuđivao dirnuti takvo začarano kamenje, osim jednoga koji nije mogao odoljeti i strpao je jedan kamenčić u džep. Kada se vratio kući, otkrio je da se kamen pretvorio u dragulj. Upozorenje se tako pokazalo istinitim – oni koji nisu uzeli nijedan kamen kajali su se jer su se mogli obogatiti, a kajao se i onaj koji ga je uzeo – jer nije ponio više s putovanja.

Meni se čini da je tako sa svakim putovanjem. Kada odemo u stranu zemlju, sve ono što je ondje obično, nama je neobično. Ondje možemo vidjeti neočekivane stvari, doživjeti razne pustolovine, steći prijatelje ili čak naći i ljubav – a kada se vratimo, to će biti dragulji u našem sjećanju. I ti će nam dragulji izazivati patnju jer će nam biti žao što ih nismo skupili više i što više ne možemo biti ondje daleko gdje smo bili sretni, makar i na čas.

Čovjek koji ode na put nikada se više ne vrati s toga puta, barem ne posve. Uvijek negdje ostane dio njega, u tim prostranstvima, u velikim gradovima, među dragim prijateljima koji su se raspršili po svijetu i više se ne mogu sastati. Mislim da su ljudi koji ne putuju toga svjesni – da znaju da se preko obzora skrivaju divote koje će im otkriti da njihov život ovdje nije tako savršen i besprijekoran, da na svijetu postoje tisuće novih i nezamislivih mogućnosti.

Putovanje je stoga najbolji protuotrov za zatucanost, rekao je Mark Twain.

Vojna vježba

Mora se doduše priznati da obiteljski odmor može biti naporan poput vojne vježbe. Zamislite tipičnu situaciju da s djecom ljetujete u apartmanu iz kojega se morate voziti na plažu. Ustajanje, doručak, mazanje, pakiranje, ulazak u vrući auto, vožnja, traženje parkinga, desant na plažu, nakon sat i pol skupljanje stvari, ulazak u vrući auto, vožnja, traženje parkinga, kuhanje, pranje posuđa, zabavljanje mališana do popodnevnih sati, mazanje, pakiranje, ulazak u vrući auto, vožnja, traženje parkinga, desant na plažu, nakon sat i pol skupljanje stvari, ulazak u vrući auto, vožnja, traženje parkinga, kuhanje, pranje posuđa, spremanje na odlazak na sladoled… Jednom smo supruga i ja to probali – nakon tri dana mališani su nas molili da više ne idemo na kupanje.

Jedan od načina da se tome doskoči je ljetovanje u sasvim malom, majušnom mistu, na najdaljem škoju, u kućici što bliže uvali s azurnim morem i mekim sabunom. Nema gužve, nema auta, nema odlazaka na plažu, samo skočite iz vrta u more, u zoru ili sumrak, po želji… Ali za to morate imati pomalo avanturistički duh i biti spremni na razna ograničenja: kruha ima samo u određeni sat, butiga nudi jednu vrstu mesa, ribe jok, blitva je uvela, omiljenoga soka ili piva neće biti na policama, internet puca, novine ne stižu, napon pada, trajekt ide jednom dnevno i vozi toliko dugo da se pitate kamo ste uopće krenuli, od pjevanja u crkvi naježite se od jeze, a o ljekarni ni govora.

Tko putuje, kajat će se jer će poslije zauvijek biti tužan što se vratio. Ali kajat će se i tko ne putuje jer nikad neće otkriti kakav je mogao postati. Pa zar nije šteta djecu zakinuti za tu spoznaju?

Bez obzira na to odabrali prvi ili drugi tip odmora (mi smo odabrali drugi ili, točnije, on je odabrao nas), obiteljski uživajte u njemu. Ma kako bio dnevni raspored gust, ma kako se teško bilo izboriti za svaki obrok, ma koliko dugo skupljali milijardu sitnica nužnih za plažu, odmor je jedinstvena prilika da obitelj nešto zajedno proživi. Obilazak znamenitosti koje štiti UNESCO ili posjet susjednoj kamp kućici, izlet na gumenjaku ili sjedenje pod zvijezdama, učenje plivanja ili bacanje mreže migavice – sve su to prilike da se okupe članovi obitelji koji inače trče svaki za svojim poslovima, obvezama i aktivnostima, a potom će, zabilježene sveprisutnim smartphoneima, oblikovati obiteljsku povijest zajedno s rođendanima, imendanima i vađenjima ježevih iglica iz stopala. 

Što košta, da košta!

U vlaku kojim putujem na posao brojni su putnici s Dalekoga istoka. Viđamo ih uz gradske znamenitosti i kamenitosti, uvijek u grupi, uvijek u žurbi. Ali u vlaku čak i oni sjede mirno i sanjare gledajući kroz prozor.

Jer putovanje služi upravo tome: sanjarenju. Kako kaže francuski filozof Gaston Bachelard, čim se umirimo, počinjemo sanjariti – sanjarenje je putovanje čovjeka koji se ne pomiče. Bachelard je uočio da putovanje vlakom upravo potiče sanjarenje – dok nam se nižu prizori pred očima, krajolici ili osvijetljeni prozori gradova, putnici zagledani kroz prozore plove nekim svojim svjetovima.

I to je najdublji razlog zašto ljudi ne putuju. Ljudi ne putuju jer se boje da će se suočiti sami sa sobom, da će se sresti neznano negdje – a taman su doma sve uredili da se uspješno izbjegavaju.

I da završim ovaj tekst – tko putuje, kajat će se jer će poslije zauvijek biti tužan što se vratio. Ali kajat će se i tko ne putuje jer nikad neće otkriti kakav je mogao postati. Pa zar nije šteta djecu zakinuti za tu spoznaju? Pa što košta, da košta!

Ali kada vam roditelji male djece kažu da su bili na odmoru, prihvatite to s velikom rezervom. Oni su zapravo izvršavali velik i važan zadatak za svoju djecu i čitavu obitelj. Međutim, nemojte misliti da nisu imali vremena i za sebe. Između ostaloga, postoji ona široka vremenska margina između svakoga izdisaja i udisaja kada mogu raditi što god žele.


Boris Beck, rođen u Zagrebu 1965. Docent na studiju novinarstva na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Dugogodišnji novinar i urednik, autor pet knjiga umjetničke, publicističke i znanstvene proze. Suradnik je Hrvatskog biblijskog društva na novom prijevodu Biblije. Oženjen je i otac četvero djece.