Sv. Ivan od Križa jedan je od najznačajnijih pjesnika i crkvenih naučitelja mistične teologije. Od mnogih njegovih pjesama, koje spadaju u najvažnije klasike novoga doba, izdvojimo ovdje samo najvažnije. Tamna noć duše je veseli pjev duše koja postiže sjedinjenje s Bogom nakon što je samu sebe pobijedila. Uspon na brdo Karmel jest prozno djelo o mističnom putu vjernika prema savršenstvu aktivnim i pasivnim čišćenjem duše. Već smo spomenuli Duhovni spjev, pjesmu ljubavi između duše i Zaručnika (Krista). Na koncu tu je i Živi plam ljubavi, pjev duše koja se sjedinjuje s Bogom.
Ivan piše svoja djela prvenstveno za redovnike karmelićane, za one koji su već prošli put obraćenja ili buđenja. Na početku Duhovnog spjeva, u kratkim crtama, izlaže „biblijski svjetonazor” o smislu života, o spasenju: život je prolazan i kratak, svijet je isprazan i tašt, put spasenja je uzak i težak a put propasti širok i zamaman, strah i ljubav ispunjavaju dušu pred Sucem živih i mrtvih. Duša koja je već prosvijetljena i ranjena Božjom ljubavlju počinje zazivati svoga Dragoga i kaže: „Ah, gdje se sakri, Mili, dok mene plač i zlo na ništa svode? Ko jelen u čas tili Ti rani me i ode i krik moj Tebi srce ne probode.” Ovaj iskreni i duboki Ivanov vapaj može nas zbuniti ili uplašiti. Ako je on, tako prokušan i svet, osjećao strah od Božjega suda, što će onda biti s nama običnim vjernicima. Ivan nam zapravo poručuje da smo svi mi stvorenja, pa zato moramo Stvoritelju polagati račun za svoj život. Odgovorni smo za svoj život. Upravo ta odgovornost pred pravednim Sucem izaziva u nama ozbiljnost i strah. Ali taj strah Božji jest početak duhovnoga obraćenja i čišćenja koji su nužni za spasenje. Strah se postupno pretvara u ljubav prema Bogu. Dar straha Božjega pripravlja put daru ljubavi prema Bogu. O tome Ivan, a i drugi mistici, stalno govore i svjedoče – bez obraćenja i čišćenja nema spasenja i sjedinjenja s Bogom, bez križa nema uskrsnuća. Odgovorni smo za svoj život i život svojih bližnjih. Moramo uvijek biti svjesni stvarnosti đavla, strahote grijeha, cijene kojom je plaćeno naše spasenje, kratkoće života, posljedice naših odabira i posljednjega suda. Naime, Bog će dobro nagraditi vječnom nagradom, a zlo kazniti vječnom kaznom. To je bitna poruka evanđelja.
Ivan često citira Matejev tekst o dva puta kada govori o spasenju. „Uđite na uska vrata! Jer, široka su vrata i prostran je put koji vodi u propast, i mnogo ih je koji idu njim. Kako su uska vrata i tijesan put što vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze!” (Mt 7,13-14). Ovim riječima Isus nam daje točnu informaciju o spasenju. Ne smijemo je zanemariti. Krist nas ozbiljno upozorava ovdje i na drugima mjestima (usp. Lk 13,1-5): bez obraćenja, bez odricanja, bez križa, nema spasenja. To je taj uski put. Prepuštanje suvremenom mentalitetu hedonizma i materijalizma, „svjetovnim požudama”, vodi u vječnu propast, u pakao. To je taj široki put. Nažalost, mnogi idu tim širokim putom. Čini mi se, da mnogi kršćani danas uopće nisu svjesni ovih Isusovih riječi. Štoviše, mnogi misle čak suprotno od Isusa – da se spasenje lako postiže. Suprotno poruci evanđelja, suprotno iskustvu mistika i svetaca, suprotno porukama Gospe Fatimske, danas prevladava pogrešno stajalište koje se može izraziti otprilike ovako: „Širok je put koji vodi u raj i mnogi idu njime. Uzak je put koji vodi u pakao i jedva itko ide njime!” Ovakav „suvremeni” način razmišljanja o spasenju jest zapravo otpad od vjere. Ovaj pogrešni stav odvodi nas od istine i sreće i vodi nas u laž i propast. Zato i mi, poput sv. Ivana od Križa, poslušajmo Kristov poziv na obraćenje i vjeru u evanđelje kako bismo uživali vječnu radost u nebu koju nam je omogući Ljubljeni Zaručnik naše duše svojom mukom, smrću i uskrsnućem.
