Sve što je zapisano, bolje je od rečenoga – riječi su koje opsežno govore o važnosti događaja iz dalekih ili ne tako davnih događaja koji da nisu zapisani, ne bi bili mozaik kontinuiteta praćenja povijesti kojom se svi dičimo, ili je pak kudimo. Povijesni događaji često budu interpretirani na dvojake načine pa tako i bitke koje su bile okosnice raspodjela moći, utjecaja ili neposrednoga smjera koji pak državu vode u ovu ili onu stranu. Jedan od takvih događaja na Balkanu svakako je čuveni Boj na Kosovu polju 1389. godine koji je pak za neke pobjeda, a neke poraz. I povijesni koncept pamti isto, no događaji koji su uslijedili nakon njega često negiraju prvotni uspjeh.
Srednjovjekovna Bosna puna je događaja koji su ostavili posljedice iza kojih nije bilo povratka. Odluke koje su pojedincima pružale nadu za vlastitu korist, a po nekima neposrednu izdaju. U konceptu kazanoga, srednjovjekovna bosanska prošlost pamti Hrvoja Vukčića Hrvatiniča (oko 1350. – 1416.) kao takvoga. Jednoga od najvećih bosanskih i hrvatskih plemića, te jednoga od najvažnijih predstavnika obitelji Hrvatinića. Nosio je titulu knez Donjih Kraja, Veliki vojvoda bosanski i herceg splitski, a nakratko je bio i potkralj Dalmacije i Hrvatske.
Godina prije njegove smrti u svim povijesnim prevratima, političkim opredjeljenjima postavila je rutu kojom će ići srednjovjekovna Bosna sve do svoga pada pod Osmanlije 1463. godine.
Neposredni događaji
Nakon smrti prvoga bosanskog kralja Tvrtka I. 1391. godine uslijedila su konstantna previranja oko nasljedstva na tron bosanske države. Nakon Stjepana Dabiše (1391. – 1395.) i Jelene Grube (1395. – 1398.), na vlast je došao kralj Stjepan Ostoja (1398. – 1404.; 1409. – 1418.) čija je vladavina obilježena stalnim previranjima i sukobima. Koliko je vojvoda Hrvoje bio moćan govori činjenica o postavljanju Ostoje za kralja 1398. godine, a poslije i njegovo svrgavanje. Smrću ugarskoga kralja Ludovika I. neposredno Hrvoje Vukčić Hrvatinić je sudjelovao u dinastičkim borbama protiv kralja Sigismunda Luksemburškog. Ladislav Napuljski je Hrvoju 1391. godine na upravu povjerio banovine Dalmaciju i Hrvatsku. Kad je za hrvatsko-ugarskoga kralja 1403. godine okrunjen Ladislav Napuljski, Hrvatinića je postavio za glavnoga namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni te ga imenovao hercegom splitskim, darovavši mu uz to otoke Brač, Hvar i Korčulu, čime je Hrvoje Vukčić Hrvatinić stekao naslov hercega Splita, potkralja Dalmacije i Hrvatske, velikog vojvode bosanskog i kneza Donjih kraja.
Hrvoje Vukčić Hrvatinić se s vremenom sukobio s kraljem Ostojom, svrgnuo ga i izabrao novoga kralja, Tvrtka II. Tvrtkovića (1404. – 1409.; 1421. – 1443.). U Bosni se potom pod vodstvom Hrvatinića i kralja Tvrtka II. stvorio pokret protiv Ugarske i kralja Sigismunda Luksemburgovca. Ponovni prevrat zbiva se 1408. godine kada Sigismund Luksemburški upada u Bosnu i pali Dobor pri čemu se dogodio pokolj bosanske vojske, a Hrvoje Vukčić Hrvatinić prelazi na stranu pobjednika, ugarskoga kralja. Ugarska pobjeda u Bosni značila je s vremenom i slabljenje moći Hrvatinića te je k tome ponovno 1412. godine izabran za kralja Bosne Stjepan Ostoja, na čije svrgavanje je utjecao Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Kalkulacije velikoga bosanskog velmože nisu urodile plodom, dapače 1413. godine ugarski kralj Sigismud Luksemburški ga proglasi veleizdajnikom te se Hrvatinić odlučuje na potez kojim je srednjovjekovna Bosna izgubila svoju državnost radi osobnih ciljeva – zatraživši pomoć i Osmanlija koji su jedva dočekali ponovnu podjelu unutar bosanskih velikaša.
U Bosni se u to vrijeme pojavio kralj Tvrtko II. Kotromanić. Njega su dovele Osmanlije, vjerojatno po Hrvojevoj želji, kako bi potisnuo kralja Ostoju koji se još uvijek vjerno držao prema Sigismundu. Tvrtko II. držao se u jednom dijelu zemlje, čuvan od Osmanlija šireći krug svojih pristalica. U mjesecu kolovozu 1414. godine na svoju stranu pridobio je Pavla Radenovića, kneza iz redova Pavlovića i preko poslanika bio u kontaktu s Dubrovčanima.
Osmansko vazalstvo Bosne
Iz ovoga vremena potječe jedno pismo u dubrovačkom arhivu u kome se navodi da Osmanlije u Bosanskom kraljevstvu neće nikoga pljačkati jer su te oblasti pokorne i daju harač (dohodak, tribut) osmanskom sultanu kako bi se očuvale. Dubrovačka vijest da su oblasti Bosanskoga kraljevstva pokorne i da plaćaju tribut osmanskom sultanu predstavlja prvi pouzdan podatak o tome da su bosanski vladar i velikaši postali osmanski tributar.
Početak kraja Bosanskoga kraljevstva
U veljači 1415. godine kralj Sigismund poduzeo je jedan pohod protiv Hrvoja, a onda je izdao vlastima uputstvo za pohod protiv Osmanlija u Bosanskom kraljevstvu. U svojoj povelji od 12. kolovoza 1415. ugarski kralj Sigismund Luksemburški navodi kako su Osmanlije napale „njegovo Bosansko kraljevstvo”. Dok se ugarska vojska spremala, Osmanlije su bez otpora stizali do Kranjske i dalje na zapad. Vojske su se susrele u župi Lašva u drugoj polovini srpnja. Kako je zabilježeno, vojska Bosanskoga kraljevstva nije sudjelovala u bitki, što ne znači izuzimanje vlastele i njihovih vojnika. Prije svega se misli na Hrvoja, Pavlovića i Tvrtka II. Sukob se završio porazom Ugara. Ovo je bio prijelomni događaj koji će dovesti do konačnoga pada srednjovjekovne Bosne pod Osmanlije 1463. godine.
Kao i sva politička previranja oko toga gdje se što dogodilo, tako se dugo smatralo kako se ova bitka odigrala u Makljenovcu kod današnjega Doboja. Dokumenti koji navode kako se ova bitka dogodila u župi Lašva jest jedna isprava od 27. srpnja 1416. godine u kojoj se navodi kako su se barones ac milites et clientes predicti regni nostri Hungarie borili pro Christiane plebis tuitione in regni nostri Bozne in provincia Laswa. U drugom dokumentu od 16. srpnja 1416. zagrebačkoga biskupa Eberharda navodi se – „in provincia Las[va] regni Bosne”.
U svom opisu osmansko-ugarskoga sukoba na prostoru Bosne, Dietrich od Niecheima navodi kako su Osmanlije na povratku iz pljačkaškog pohoda u Bosni sreli mnoge ugarske plemiće, otprilike 6.000, naoružanih za odbranu Ugarske. U bici su se borili s jednim dijelom osmanske vojske koju su pobijedili, a istog dana sudarili su se i s drugom osmanskom vojskom te joj nanijeli poraz pred večernje sate. Uprkos tim uspjesima, među njima je bio i zapovjednik, izdajica Bosne i lažni kršćanin. On je, žaleći zbog kršćanskih pobjeda, nagovarao kršćane da se sukobe i treći put s Osmanlijama istog dana. Oni su mu odgovarali da su umorni i da taj dan nisu spremni da se bore, a izdajnik im je rekao da je u blizini malo Osmanlija i da će ih lako pobijediti. Oni su mu povjerovali i došli su na neko mjesto gdje je bilo skupljeno ogromno mnoštvo nevjernika kojima nisu mogli parirati. Okruženi tim Osmanlijama, svi su kršćani bili ubijeni, a među njima su najplemenitiji zarobljeni.
Ovaj prikaz bitke je očigledno izvršio veliki utjecaj na ugarskoga kroničara Jánosa Thuróczyja jer je on u „lažnom kršćaninu” prepoznao vojvodu Hrvoja te se u njegovu djelu može naići na tvrdnju da je Hrvoje napao Ugarsku uz pomoć Osmanlija. Upravo se na osnovi ovoga iskaza u historiografiji ustalilo mišljenje da je Hrvoje u ovom sukobu igrao značajnu ulogu.
Okončanjem bitke sultan je potvrdio Ostoju za kralja Bosne drugi put tako da je Tvrtko II. bio prisiljen na povlačenje. Zarobljeni ugarski zapovjednici su tajno poručivali da su Ugri potpuno izgubili Bosnu. Sigismund više nikada nije kročio u Bosnu i najviše što je kasnije postizao bilo je priznavanje vazalske vjernosti. Ovom bitkom de facto Osmanlije su postale vladari srednjovjekovne Bosne. Sve odluke, raspodjele snaga, vazalstva plaćanje harače nisu mogle proći bez njihova neposrednoga kontakta. Nada za oslobađanjem kraljevine Bosne od Osmanlija s ovom bitkom izgubila je svaki smisao.
