Sv. Franjo Saleški jedan je od prvih duhovnika koji je napisao knjigu o pobožnosti namijenjenu – ne svećenicima i redovnicima – nego laicima, odnosno onima koji „žive u svijetu”. Njegova Filotea pomogla je milijunima kršćana da rastu u pobožnosti i svetosti. U njoj naglašava da se prava pobožnost ili svetost ne sastoji prvenstveno u izvanjskim pobožnim činima, nego u srcu koje je preobraženo u ljubavi i pravdi. U pobožnom srcu živi i vlada Isus. Prava pobožnost, biblijska pobožnost, uvijek uključuje trostruku ljubav – ljubav prema Bogu, prema bližnjemu i prema sebi. Ona prožima cijeli čovjekov život, vanjski i nutarnji, javni i privatni. Glavni izvor današnje moralne i društvene krize, prema Drugom vatikanskom saboru, leži u tome što je došlo do rascjepa između vjere i svakodnevnoga života. Po riječima pape Pavla VI., došlo je do rascjepa između vjere i kulture. Zato je Franjina pouka o svetosti jako važna i nama danas.
Prema pouci Franje Saleškoga, živjeti pobožnim životom znači dosegnuti stupanj gorljive ljubavi prema Bogu i bližnjemu tako da želimo vršiti Božju volju u svemu: obavljajući svoje staleške dužnosti, proučavajući i poštujući Božju Riječ, suočavajući se sa svakodnevnim poteškoćama, odgovarajući na nutarnja nadahnuća Duha Svetoga. Kako dospjeti do ovoga stupnja gorljive ljubavi, iskrene pobožnosti? Oslanjajući se na Bibliju i iskustva svetaca, kao što su Augustin i Terezija Avilska, i Franjo smatra da je put čišćenja, borba protiv grijeha, vrlo važan dio duhovnoga rasta (usp. Ps 24,3-4). On smatra da je borba protiv grijeha trostruka: borba protiv smrtnih grijeha, borba protiv sklonosti prema grijehu i borba protiv lakih grijeha.
Napuštanje smrtnoga grijeha jest znak istinskoga obraćenja. Odluka da više nećemo činiti teški grijeh jest temelj duhovnoga života. Franjo preporučuje da osoba koja se obratila, koja je odlučila ostaviti smrtni grijeh, obavi životnu ispovijed, odnosno temeljitu ispovijed prema Dekalogu. Dok traje duhovna borba s grešnim navikama, potrebno je obavljati tjedne ili barem mjesečne ispovijedi. Važno je da se dobro pripremimo za svaku ispovijed, da ispovijedamo konkretne grijehe, te da iskreno i ozbiljno želimo odbaciti grijeh. Tada će ispovijed biti učinkovita.
Franjo nam daje odličnu pouku kako pobijediti sklonost na grijeh. Ističe da ima dosta ljudi koji su ostavili teške grijehe i koji se trude da više ne griješe, ali da ipak gaje u sebi sklonost prema tim grijesima. Upravo takva sklonost uvelike usporava naš duhovni napredak i izaziva padove u stare grijehe. Da bismo se riješili te sklonosti na grijeh, da bismo lakše zamrzili grijehe, Franjo preporučuje da obavljamo deset biblijskih meditacija o temeljnim istinama naše vjere. To su ove istine: sve što imamo jest dar Božji, stoga Bogu dugujemo zahvalnost; grijeh je ružan i užasan; posljednji sud, čistilište i pakao su stvarni; Isus nam je iskazao veliko milosrđe i dobrotu svojim otkupiteljskim djelom; život je kratak i prolazan; ljepota i slava raja je neopisiva. Dakle, razmatranje Riječi Božje, posebno muke Isusove, ima moć da nas očisti od sklonosti prema grijehu. Katarina Sijenska kaže da je Riječ Božja dvosjekli mač kojim se borimo u duhovnom boju: s jedne je strane oštrice mržnja prema grijehu, a s druge ljubav prema krepostima.
Na koncu, Franjo nas opominje da se moramo čuvati i lakih hotimičnih grijeha, ako želimo napredovati u duhovnom životu. Sklonost prema lakim grijesima slabi snagu našega duha, stavlja prepreku utjehama koje dolaze od Boga, te otvara vrata napastima. Zato je i borba protiv sklonosti lakim grijesima i pogreškama dio trajnoga duhovnog rasta. Mržnja prema grijehu, teškom i lakom je važna, ali pouzdanje u Božje milosrđe još je važnije na putu čišćenja.
