Jedna od važnih zadaća franjevaca u Bosni bila je i ostala širenje prosvjete, tj. organiziranoga posredovanja znanja i kulture. Kao vodeći ljudi s visokom naobrazbom u BiH tijekom nekoliko stoljeća osjećali su potrebu i dužnost za prosvjetno-kulturnim uzdizanjem sredine u kojoj su živjeli i djelovali.
Za bosanske samostalnosti franjevci su bili savjetnici na banskim i kraljevskim dvorima. Njihovi su samostani u to doba kao i u osmanlijskoj Bosni bili jedina središta za prosvjećivanje katoličkoga puka. U samostanima su držali pučke škole jer je narodu trebalo dati osnovna znanja ne samo o vjeri nego i o drugim važnim spoznajama potrebnim za normalan ljudski život.
Dolaskom u Bosnu franjevci su zatekli veliku nepismenost stanovništva. Stoga su uz vjersko poučavanje organizirali i škole opismenjavanja.
Franjevački misionari dolazili su u Bosnu uglavnom iz onih zemalja u kojima su bile razvijene tri vrste škola: osnovne, humaniorne i visoke. Takvo školstvo nastojali su uvesti i u Bosni. U osnovnim školama učilo se čitanje, pisanje, vjeronauk, računanje i pjevanje, a u humaniornim: gramatika, retorika, dijalektika, aritmetika, geometrija, muzika i zvjezdoznanstvo.
U osmanlijskoj Bosni
Padom Bosne pod Osmanlije 1463. godine zavladala je opća kulturna i duhovna zaostalost. Franjevci su osjetili potrebu da trebaju nastaviti s držanjem škola po svojim samostanima, pa čak da ih trebaju i umnožiti. Da su to zaista i radili svjedoči nam bosanski biskup fra Franjo Baličević koji 1591. godine izvješćuje Svetu stolicu „da bosansko kraljevstvo broji 13 samostana, a u samostanima da braća drže i škole, te da poučavaju: čitati, pisati, i malo slovnice, te kršćanski nauk u latinskom i slavenskome jeziku”. Bosanski je paša 1593. godine dopustio franjevcima da mogu poučavati djecu ne samo u samostanima nego i po selima, u privatnim kućama. Uspjeh nije izostao.
Vidljivo je to iz pisma provincijala fra Ante Gabeljaka upućenoga Propagandi u Rim 1685. godine protiv prigovora zadarskoga nadbiskupa. Provincijal piše „da u Bosni ima više žena i čobana koji znaju čitati i pisati, što će se jedva naći u zadarskoj nadbiskupiji”. I generalni vizitator Provincije fra Ivan Krstitelj de Vietri u svom izvješću 1708. godine kaže da redovnici bosanske provincije ne nastoje samo propovijedati i obraćati nego da u Slavoniji, Ugarskoj, Dalmaciji i Bosni „drže po svim župama i samostanima gramatičke škole”. Poslije odvajanja Dalmacije 1735. i Prekosavlja 1757. godine, Bosna Srebrena ostaje samo s tri samostana. Budući da u samostanima odgaja i školuje sve svoje kandidate, nije bilo, nažalost, mjesta za drugu djecu. Međutim, franjevački pitomci koji napuste franjevačke škole, u svojim mjestima prenose stečena znanja na druge. Poučna djela fra Matije Divkovića i drugih franjevaca čitala su se na večernjim sijelima. I to je bio poticaj za opismenjavanje.
Za opismenjavanje puka posebice je zaslužan biskup fra Augustin Miletić. U Splitu je 1815. godine tiskao knjigu Početak slovstva, namijenjenu školama i individualnom opismenjavanju. Učenici vjeronauka trebaju ponajprije naučiti čitati da bi se… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
