Jedini način da opstanemo na ovoj zemlji jest oproštenje i pomirenje. Bez oproštenja i pomirenja na mikroplanu, tj. na individualnoj razini, i na makroplanu, tj. na kolektivnoj i globalnoj razini, nemoguć je ne samo bolji život, nego je život kao takav nemoguć.
Na ovom svijetu vlada paradigma zla koja počinje grijehom prvoga čovjeka i traje do danas. Ono što je opasno jest činjenica da zlo tijekom povijesti kvalitativno napreduje. Spominjem samo tri etape: inkviziciju u srednjem vijeku i giljotinu u novom vijeku, koja je veće zlo od inkvizicije u kvalitativnom smislu; nacistički i staljinistički logori u 20. stoljeću, koji su kvalitativno veće zlo od giljotine. U tim logorima ljudi su pretvoreni u puki materijal za mučenje i eksperimentiranje. To je vrhunac moralne perverzije i ljudske patologije. Takvo zlo neće samo od sebe nestati ako mi kao pojedinci i kao čovječanstvo ništa ne poduzmemo.
Zašto zlo tijekom povijesti napreduje kvalitativno? Zato što pojedinci, narodi i cijelo čovječanstvo zaboravljaju svoje zlo, potiskuju ga u svoju podsvijest i, još gore, što svoje zlo proglašavaju dobrom, a to je vrhunac perverzije i patologije čovjeka i čovječanstva.
Martin Heidegger govorio je o zaboravu bitka i taj zaborav stalno postaje potpuniji. Ako smo zaboravili bitak koji je objektivna mjera svih bića, ako smo mi vjernici zaboravili Boga koji je objektivna mjera svega, ako smo mi ljudi različitih svjetonazora zaboravili vrijednosti koje nas nadilaze i obvezuju, ako smo zaboravili vrijednosti koje mi sami nismo proizveli, nego su nam dane, onda smo postali nesposobni priznati svoje zlo, svoje grijehe i zločine. Ako se nemamo čime izmjeriti, onda smo nesposobni za priznavanje svoga zla. Ako smo zaboravili bitak, onda svako biće proglašava sebe najvišim i božanskim bićem. Tako nastaju lažna božanstva, božanstva smrti, a klanjanje lažnim božanstvima vodi u razaranje svega i u samorazaranje. Sigmund Freud je govorio da ono što potiskujemo i dalje živi u nama, buja i kasnije eksplodira u patološkoj formi. Budući da mi kao pojedinci, kolektivi i čovječanstvo potiskujemo svoja zla, mi ih onda stalno ponavljamo, tj. ona kasnije eksplodiraju u nama u patološkoj formi, i to svaki put kvalitativno sve gore.
Jedini način da se spasimo od zla jest oproštenje i pomirenje. Ako na zlo koje mi je drugi učinio ne odgovaram oproštenjem, onda to znači da me je njegovo zlo zarazilo, onda je to dokaz da sam postao njegova slika i prilika, njegova kopija. Ne opraštati znači biti blokiran i determiniran tuđim zlom. Oni koji ne mogu oprostiti kažnjavaju sami sebe i potpomažu zlo i zločince.
Biti sposoban za pomirenje znači biti sposoban na zlo uzvratiti dobrom. Ako na zlo uzvratim zlom, onda prihvaćam logiku zla, potpomažem i širim zlo. Ako na zlo uzvraćam dobrom, onda dokazujem da je logika dobra jača od logike zla, da je paradigma dobra jača od paradigme zla. U paradigmi zla primat imaju prošlost i smrt, a u paradigmi dobra budućnost i život. Tu paradigmu dobra prakticirao je Isus Krist i toliki veliki ljudi. Samo su dobri ljudi mjerodavni. Vrijednosti koje su oni svjedočili obvezuju i nas. I to je jedino rješenje ako želimo preživjeti i živjeti punim životom.
Iz knjige: Izazovi slobode
