Početna stranica » Prostori naših života

Prostori naših života

3 min

Podržimo jedni druge da svatko uzmogne pridodati nešto od sebe prostorima ljudskosti i danas i u neslućenim vremenima pred nama

Ne možeš dva puta ući u istu rijeku – drevna je mudrost. Pripisuje se grčkom filozofu Heraklitu. Ne možeš, jer riječne vode teku. Razumljivo, ne možeš ni ako rijeka presuši. Unatoč tome, u tebi može dugo, pa i cijeli život, živjeti sjećanje na njezinu svježinu, na njezin miran tok ili njezino vrtloženje u nekom osobitom danu, jednako tako i sjećanje na jedan posve običan dan uz nju.

No kako je s prostorima, osobito onim sazidanima, naših života? S građevinama, domovima, svetištima… naših života?

Kuća našega djetinjstva u našem se pamćenju najčešće nimalo ne mijenja, premda se u zbilji itekako može mijenjati, nadograđivati, pa i razrušiti. Može se na njezinu mjestu izgraditi tko zna što, no u nama ostaje nepromijenjena: ona od nekada. Djetinje srce u nama ne pristaje na to da joj išta naudi. Pamtimo njezine zakutke, njezine mirise, njezinu toplinu, naravno i studen kojoj nije mogla odoljeti, koja je ranjavala. Ali bilo je to naše djetinjstvo, kuća našega djetinjstva, naš korijen, mjesto gdje su naši snovi imali svoje pouzdano utočište. Jedinstven, posve neusporediv djelić ovoga svijeta. Kad mu se, nakon tko zna koliko vremena, vratimo, znamo da smo se vratili svojoj duši. U njezinu okrilju otkrivamo, provjeravamo tko smo. Mnogo lakše nalazimo odgovore na sva pitanja – uključujući i ona zbunjujuća – našega života. Jesmo li nalik na sebe? Nalik na svoje snove?

U nekim prostorima jednostavno osjetiš: ovo je dom. Ovdje se voli. Ovdje se voljelo. Ovdje je dozrijevala ljubav. Dozorila je. Ovdje riječ zagrljaj ima svoje puno značenje. Osjetiš: ovdje prebiva svetost. Ovi su zidovi, sav ovaj prostor natopljen molitvom. Možda i suzama, zasigurno i vedrinom. Ovdje se događala novost života. Ovdje živi dodir Boga i čovjeka. Ovdje je Božji blagoslov kod kuće. Ovdje diše vječnost.

Ima prostora koji u istom duhu, istom snagom žive vjekovima. Jer ih je obilježila čija ljubav, postojano će nadahnjivati nebrojene. Novim će počecima darivati svakoga tko k njemu raspoloživa srca dođe, pozorna srca u njemu boravi.

Ima i prostora koji poput zanemarene, zaboravljene svjetiljke utrnu. I dok su naraštaje darivali rječitošću, raspjevanošću duše, u nekom času postanu nemušti. Zamru, i više ne umiju posvjedočiti o onome što je bilo, niti ukazati na putove kojima valja poći.

Ima prostora, zaboravljenih prostora koji uskrsnu u svojoj dragocjenosti. Tijekom nekoga vremena, iz tko zna kojega razloga, njihova je dragocjenost bila zastrta, nije nalazila načina kako se izraziti. Kako se primaknuti. I onda dođe netko dobre volje i ponesene duše te svojom zauzetošću otkrije, probudi zatrpan izvor. Izbavi ga od zaborava. I život iznova dođe u priliku biti nov.

Čuvajte svete, ništa manje i obične prostore svoga života. Skrbite o njima. Nemojte dopustiti da samodostatnost zakrije plemenitost, da se skromnost svede na oskudicu. Nemojte nikome, pa ni sebi, uskratiti ono jedino bez čega ne možete uistinu biti ljudi: zahvalnost koja uvodi u posvećenost, brižnost za život u kojem naše sjene ne padaju na Boga. Podržimo jedni druge da svatko uzmogne pridodati nešto od sebe prostorima ljudskosti i danas i u neslućenim vremenima pred nama.