Kada je u veljači ove godine papa Franjo, kao prvi papa u dvijetisućljetnoj povijesti kršćanstva, posjetio Arapski poluotok, povukao je paralelu između svoga posjeta i prizora susreta svetoga Franje s egipatskim sultanom. Treba znati kako se sveti Franjo dvoumio oko misijskoga putovanja na Istok budući da su mu dva prva pokušaja rezultirala prividnim neuspjehom.
Rekonstrukcija kronologije događaja
Prvi Franjin odlazak na Istok zbio se vjerojatno u jesen 1212. godine, dakle godinu dana prije Papine bule Quia maior u kojoj iznosi svoje razmišljanje o križarskome pohodu i tri godine prije IV. lateranskog sabora tijekom kojega je papa Inocent III. još jednom pozvao kršćanske narode na križarski pohod. Franjo i njegova braća su dakle te 1212. godine u jesen krenuli brodom iz Ancone za Siriju. No, samo što su isplovili na otvoreno more zatekla ih je oluja i brod im je izgubio smjer te je završio na obalama Dalmacije. Čak je i povratak natrag u Italiju bio problematičan zbog nevremena. Tako je Franjin prvi pokušaj da svjetlo Evanđelja donese muslimanima završio tek u evangeliziranju brodske posade.
Znakovito je to što je Franjo prije križarskoga pohoda htio otići i pokušati evangelizirati Istok. Htio je, prije negoli je Papa pokrenuo vojni pohod, pokušati sa svojom braćom duhovno pohoditi Istok. Početno opravdanje križarskih pohoda bila je obrana kršćanskoga Zapada, zaštita kršćana na Istoku i ponovno osvajanje svetih mjesta koje su muslimani obeščastili. Teško je međutim ući u rat s nekim i zadržati onu temeljnu ljubav prema bližnjemu kako je Spasitelj zahtijeva. Kapucin, koji se javnosti predstavljao samo pod nazivom otac Cuthbert i koji je napisao jedan od najboljih i najljepših prikaza života svetoga Franje, kaže kako su tijekom križarskih vojnih operacija kršćani na nevjernike počeli gledati kao na neku zlu rasu koju treba istrijebiti ili podčiniti mačem. Bio je to, uz neke iznimke, dominantni stav kršćana prema muslimanima. Franjo ga nije dijelio! Njegov san je bio pozvati ih na obraćenje. Za njega nevjernici bijahu duše za koje je Krist umro. Asižanin je Crkvi donio novi entuzijazam za misionarenje umjesto za uništenje „neprijatelja križa Kristova”. I stoga se i sam ovaj njegov pokušaj ne može vrjednovati kao neuspjeh, kaže otac Cuthbert i daje opću bilancu Franjinih misionarskih pokušaja među muslimanima: „On sam možda nije postigao mnogo pri pokušaju obraćenja islamskih naroda, ali to je često usud vitalnih ideja: treba ih presaditi u manje osjetljivo tlo od onoga u kojemu su nastale prije nego počnu donositi vidljive rezultate. Često su obični smrtnici presiromašni duhom da bi ih prihvatili”. Franjin drugi pokušaj misionarenja „nevjernika” dogodio se u Španjolskoj i Maroku.
Franjo ga nije dijelio! Njegov san je bio pozvati ih na obraćenje. Za njega nevjernici bijahu duše za koje je Krist umro
Razlog je bila njegova sućut koju je osjećao prema njima jer su španjolski Mauri pretrpjeli velik poraz u srpnju 1212. godine u bitci kod Las Navas de Tolosa. Franjo se bojao kako će ih ogorčenost zbog poraza potpuno zatvoriti za Radosnu vijest pa se u Španjolsku zaputio ili 1213. godine, kako je još 1914. godine u svojoj knjizi Viaje de San Francisco a Espana istražio španjolski franjevac Atanasio Lopez Fernandez ili 1214., kako smatraju mnogi suvremeni autori. Njegovi životopisci ističu kako su braća imala poteškoća pratiti Franjin korak u Španjolsku jer „se činio kao netko opijen Duhom” (sv. Bonaventura). No, i ovaj pokušaj rezultirao je prividnim neuspjehom budući da je zima bila jaka, a Franju zadugo onesposobila bolest. Imajući uvijek kritičku distancu prema samome sebi, Franjo je doveo u pitanje svoju želju za misionarenjem muslimana i po povratku u Italiju poslao brata Masseoa svetoj Klari i fra Silvestru koji je bio u samotištu da mole na nakanu razlikovanja duhova u svezi s time. Sumnjao je naime Franjo da ga nije zli duh zaveo na tu ideju pa ju je htio kroz molitvu kontemplativnih duša jasnije razaznati. Pomislio je da ga je Bog u svome providnosnom planu možda odredio samo za Italiju ili čak samo za kontemplativni život.
Njegov izaslanik mu je međutim priopćio mišljenje kontemplativnih duša koje je dao upitati za savjet, a odgovor je bio u oba slučaja isti: Bog ga šalje u misije jer mu dar obraćenja nije dan samo za njega već i za spasenje drugih. Na svoje treće misionarsko putovanje Franjo je krenuo nakon IV. lateranskog sabora i dvaju važnih kapitula, 1217. i 1219. godine. Krenuo je oko blagdana svetoga Ivana Krstitelja (24. lipnja) iz Ancone, a stigao je polovicom srpnja iste godine u lučki grad Akre koji je bio utvrda križara. Odatle je otplovio do Egipta gdje su križari opsjedali Damiettu. Iz Damiette se nadao prijeći u muslimanski tabor.
Franjo i križarski pohodi
Bilo je to Franjino prvo iskustvo tih vojnih ekspedicija zvanih „križarski pohodi” koji su mu još u mladenaštvu rasplamsavali maštu i entuzijazam. Vrlo brzo je međutim Božji Siromašak uvidio kako križarski pohodi ne bijahu ono za što ih je on u svojoj mladosti držao. Uz pokoji plemeniti osjećaj i iskrenu vjersku motivaciju, zatekao je većinom žeđ za avanturom, želju za pljačkom i slobodom iživljavanja najnižih strasti. Bestidno poročni život većine križara za njega je predstavljao svetogrdnu izdaju svete stvari. Odmah je Franjo svojim pronicavim duhom shvatio kako Bog ne može biti na strani takvih ljudi.
Krajem kolovoza 1219. godine križari su planirali veliki napad na Damiettu, i to na blagdan Glavosijeka svetoga Ivana Krstitelja. Obdaren proročkim duhom, Franji je bilo dano unaprijed vidjeti propast toga poduhvata. Sad se on dvoumio o tome šutjeti ili upozoriti križarske vođe, jer su križari bili uvjereni u svoju pobjedu. „Ako im priopćim da će ih zateći poraz”, rekao je Franjo svoje dvojbe jednomu subratu, „smatrat će me ludim; a ako prešutim, neću izbjeći sudu svoje savjesti. Reci mi stoga što misliš da trebam učiniti?” Taj subrat mu je odgovorio s tipičnom franjevačkom jednostavnošću i ironijom: „Tebi sud ljudi ionako ništa ne predstavlja, a uostalom te već odavno zovu luđakom”. Tako je Franjo otišao upozoriti križare i njihove vođe, a oni su ga ismijali i nastavili sa svojim planovima za napad.
Bestidno poročni život većine križara za njega je predstavljao svetogrdnu izdaju svete stvari. Odmah je Franjo svojim pronicavim duhom shvatio kako Bog ne može biti na strani takvih ljudi
U tjeskobi svoje duše nije se Siromašak Božji usudio gledati užasnu bitku, već se povukao u molitvu. Dok se još molio neki mu je subrat javio vijest o teškome porazu križara. Gorko je čovjek Božji plakao nad palima, osobito nad španjolskim vitezovima koji su zbog svoje hrabrosti posljednji napustili bojišnicu te ih se samo nekolicina spasila. Križari su bili uvjereni kako „Bog to hoće” („Deus lo vult”) i kako će na Glavosijek Ivana Krstitelja letjeti glave muslimana. Svojim pronicavim i proročkim duhom Franjo je također vidio kako će glave letjeti, ali ne glave muslimana već glave križara budući da su se oni svojim zlim življenjem pokazali većim neprijateljima križa Kristova od muhamedanaca.
Proroštvo iz Damiette križari su ignorirali i bilo je kobno za njih. Započeli su diplomatski pregovori između Sultana i križarskih vođa. Bila je to obostrana strategija da se dobije na vremenu. Križarima je vrijeme trebalo dok im ne stigne nova pomoć preko mora, a Sultanu kako bi ponovno organizirao svoju vojsku. Kada je u rujnu 1219. godine pristigao i Papin legat, kardinal Pelagio Galvani d’Albano, Franjo ga je zamolio za dopuštenje prijeći u muslimanski tabor. S čuđenjem ga je morao kardinal gledati, osobito zato što je bilo poznato kako je nakon bitke Sultan obećao zlatni dukat kao nagradu za svaku kršćansku glavu. Odbacujući pilatovski od sebe svaku odgovornost za mogući nesretan ishod toga Franjina prelaska u muslimanski tabor, kardinal mu je dao dopuštenje uz napomenu da se ondje ponaša dostojno kršćanskoga imena. Ne uspjevši apelirajući na razumnost križara, Franjo je odlučio apelirati na razumnost muslimana i prešao u njihov tabor s utopijskom nadom kako će muslimani prihvatiti kršćanstvo pa će križarski pohod postati suvišan.
