Tijekom dvaju tisućljeća stvoreno je neizmjerno umjetničko blago kršćanske inspiracije. Danas je ono po svojoj vrijednosti u samom vrhu svjetske baštine. Na tome se sustavno radilo unutar Crkve, ali mnogo toga treba zahvaliti entuzijazmu pojedinaca. U tome su prednjačili rimski pape ne samo kao promicatelji sakralne umjetnosti nego i kao čuvari umjetničke baštine, utemeljitelji muzeja i galerija – danas među najvrjednijima na svijetu. Poput papa, slično su i španjolski kraljevi zaslužni za bogatu umjetničku galeriju Prado (Madrid), Katarina Velika za Ermitaž (St. Peterburg), knez Czartoryski za Galeriju u Krakovu, Strossmayer za Galeriju starih majstora HAZU…
Franjevačka provincija Bosna Srebrena posjeduje respektabilno kulturno-povijesno i umjetničko blago. Samo se manji dio sačuvao tijekom burne povijesti 400-godišnje osmanske vlasti, a danas je izloženo u franjevačkim muzejima i galerijama i otvoreno javnosti. Od vremena Austro-Ugarske u BiH (1878–1918) pa do sredine 20. stoljeća franjevci su izgradili mnoge crkve i samostane, ali su tu graditeljsku aktivnost pratila tek skromna likovna ukrašavanja unutrašnjosti.
Doba lijepe vjere
Koncem šezdesetih godina 20. stoljeća u likovnom oblikovanju crkvenih prostora dolazi do promjena u dobrom smjeru, ali je pravi umjetnički val uslijedio u razdoblju između 70-ih i 90-ih godina. U povodu proslave obljetnice bosanskih franjevaca (1991) snimljen je dokumentarni film „Sedam stoljeća franjevačke kulturne sadašnjostiˮ u režiji Vedrane Mihotić, a po scenariju književnika Vitomira Lukića (1929–1991). Nakon obilaska crkava i samostana Bosne Srebrene, Lukić je, potaknut onim što je vidio, napisao esej „Doba lijepe vjereˮ, kao literarnu refleksiju na suvremenu likovnu umjetnost u Bosni Srebrenoj s jakim dojmovima o viđenom. Sve ono što se zbilo u likovnom pogledu u sakralnim prostorima franjevačke provincije Bosne Srebrene, u ovom razdoblju, uistinu se može označiti kao doba lijepe vjere. Sve to zahvaljujući entuzijazmu pojedinih franjevaca.
Ovdje izdvajamo inicijatora i promicatelja toga novog vala, fra Vjeku Božu Jarka (Opličići kraj Stoca, 1931), dugogodišnjega profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, koji od sredine 90-ih godina živi u Varaždinu. Posebno je, uz rodni kraj, vezan za Plehan gdje je proveo dio djetinjstva. Kod njega se pokazalo vidljivim koliko zauzetost pojedinca, utemeljena na osjećaju za likovnu umjetnost i njezinu vrsnom poznavanju, može odlučujuće utjecati na tokove sakralne umjetnosti, u ovom slučaju u Bosni Srebrenoj.
Koncem 1989. organiziran je u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu okrugli stol o temi Suvremena umjetnost i sakralni prostori na kojem su sudjelovali likovni kritičari, umjetnici i teolozi: Vladimir Maleković, Edo Murtić, Đuro Seder, Radovan Ivančević, Vjeko Jarak, Vinko Zlamalik, Branko Sbutega i dr. (Objavljeno u listu Oko, br. 9, od 3. svibnja 1990.) V. Jarak, govoreći o onome što se dogodilo u likovnosti sakralnih prostora u BiH, ponajviše u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, rekao je da on u tome ne vidi nešto osobito. Stvar je posve jednostavna: „Nekoliko je ljudi nešto u crkvama htjelo (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
