Promatrala sam jednom sljedeću situaciju: bakica, malena, zgrbljena do zemlje, prema izgledu i stvarima koje nosi, rekla bih da negdje na tržnici prodaje na štandu malo zelenila koje sama uzgoji i pokoje jaje… Stoji ispred pješačkog prijelaza i čeka semafor. Problem nastaje zbog semafora koji je „uvjetno zeleni“ kako li se to već zove, kad i pješaci i automobili koji skreću u isto vrijeme imaju pravo na prolazak, samo automobili moraju propustiti pješake, ako ih ima. Ili bi trebali, u svakom slučaju. Uglavnom, moja bakica stisne svoje torbe u ruci i hrabro krene, kad ono automobil na nju na pješačkom! Normalno, vidi ona zbunjena, nesigurna, ne propušta ju, prolazi. A bakica? Zastaje, boji se, još nesigurnija, krene, stane i konačno se vrati natrag! U međuvremenu je zeleno, rijeka automobila juri cestom, ona strpljivo čeka opet ono nesretno „uvjetno zeleno“ i priča se ponavlja vrlo slično. U svakom slučaju bakica i dalje na istom mjestu… Osvrće se, ne usudi se krenuti niti sa ljudima koji pored nje prolaze i idu preko pješačkog, inate se s automobilima, prkose im…
Da je bio u pitanju akcijski film, blještavo bijelo svjetlo bi s neba palo u snopu na zemlju u trenutku kada je stigao on, spasitelj preplašenih bakica u kaosu gradskog prometa, kao uslišena molitva – mladi policajac. Prilazi mojoj isprepadanoj bakici i kavalirski joj nudi da ga uhvati ispod ruke, a drugu podiže u zrak i zaustavlja tako i „uvjetne“ vozače. A bakica? Malena, zgrbljena pogledava visokog policajca, polako hvata korak s njim, a onda sva važna i ozbiljna prijekim pogledom gleda sve vozače redom. Reklo bi se prigovara im bez ijedne riječi i uživa u trenutku nadmoći. Potpuno izvan realnog vremena traje njihov put, čini mi se u nedogled, do drugog kraja zebre. Baka, sretna i važna, policajac ozbiljan i ponosan, ma milina ih gledati. Rastaju se oni, baka se, vjerujem zahvaljuje, on kimnu glavom i ode svatko svojim putem…
Bolje pričekati slijedeće „zeleno“! Sigurno je sigurno! I ode vrijeme, pobježe i iscuri život… Okreće se prema onima koji brže reagiraju, hrabrije kreću.
Podsjeti me moja bakica na odluke, prekretnice, životne „zebre“, one trenutke koje ne volimo i najbolje se osjećamo kad su već iza nas. Neizbježne i česte, bolne i teške… Stvari se tako dogode, sazriju. Više nema svrhe ići ravno, naprotiv, tako se udaljava od cilja. Mora se presjeći, prijeći na drugu stranu, ići drugim putem, smjerom, a ti semafori su kao po dogovoru uvijek uvjetni. I kreneš tako, pa nisi siguran, pa zastaješ, pa se vratiš, pa razmišljaš gledajući za kamionom koji upravo protutnji „u dlaku“. Malo je onih koji razmisle, odluče i prijeđu…
Najčešće kreneš opet iz početka, zbrajaš i oduzimaš, podvlačiš crtu, ma kako god okreneš ravno dalje – ne ide, ma nikako… Uh, uzdahneš, idemo opet: semafor, čekaš, krećeš! Stop! Pazi, postoje dva moguća razvoja događaja, vjerojatni i manje vjerojatan: ili ćeš uz mnogo sreće, straha i hrabrosti isprepadan i s koljenima koja klecaju uspjeti preživjeti prelazak na drugu stranu ili će se pojaviti superjunak, superprilika, s neba stigla, svi problemi bit će riješeni neočekivano i u trenu. Međutim, superjunaka ima premalo, rijetko naiđu, posebno u kritičnom trenutku. Često čitav život prođe u čekanju na najpovoljniji “prelazak” spomenutog junaka i uvijek nešto smeta, nedostaje ili nije baš sigurno, jednostavno – neka još…
Ma bolje pričekati slijedeće „zeleno“! Sigurno je sigurno! I ode vrijeme, pobježe i iscuri život… Okreće se prema onima koji brže reagiraju, hrabrije kreću. Ne kažem da treba ići pošto-poto, previše je jurećih kamiona koji i ne osjete kad te lupe, još kako lupe…, ali treba krenuti, iskoračiti. Prije toga dobro razmisliti, kao ona stara „pet puta izmjeri, jednom odreži“. A kad konačno kreneš, ne zastani, ni na trenutak, čak ni ako te je istinski strah, ne gledaj natrag i ne vraćaj se. Treba se usuditi, a kad se usudiš, unatoč svemu ili baš zbog toga, stvari se često poslože, same od sebe, dogode, pa i superjunak, superprilika, Kvisko, bonus život, kako god ga nazvao, zna ipak naići u pravi trenutak. Teško je, znam, ali nekad se, nažalost, moramo od nečega oprostiti, lišiti se pravca i sigurne kolotečine, jer su samo privid, te tako dati mogućnost da druga prilika, plan, solucija dobiju prostor i vrijeme…
Zbog svega toga divim se poznanici koja je imala stvarno težak, reklo bi se vrlo nepravedan život, i koja sada kao baka, konačno olakšana od većine barem velikih problema, marljivo usvaja sve kreativne tehnike za izradu ukrasnih predmeta, slika. U posljednje vrijeme je oduševljena idejom da se konačno i informatički opismeni pa marljivo polazi tečajeve, oduševljena svime što nauči. Opet promatra svijet široko otvorenim očima djeteta. Male su to “zebre”, znam, ali velike za nju, u njezinom životu. Netko će se usuditi ranije, više i češće. Važno je odlučiti i krenuti jer nitko ne zna koliko mu je vremena na životnoj vagi preostalo, a čemu to dragocjeno, darovano vrijeme baciti u vjetar? Život je ipak samo jedan…
