Početna stranica » Kad te život boli

Kad te život boli

198 pregleda

Isuse moj dobri, dug je i čudan, često nerazumljiv, put do Tebe. Kakve nas dobiješ na kraju? Natučene, razočarane, izborane, indiferentne. Jesi li siguran da si baš tako to zamislio?

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove… pisao je Pablo Neruda u nekom svom trenutku tuge i razočaranja. U trenutku kad čovjek ne vidi izlaza, niti razloga zašto se neke stvari uopće događaju. Onako ljudski, reklo bi se – Zašto baš meni? Zašto na taj način?

Život stvarno samo dolina suza, nepregledna i surova, puna ponora i ništavila, zapreka i zamki, pomisliš.

Trudiš se, preskačeš, zaobilaziš. ipadneš gdje se najmanje nadaš. Koncentracija pri izboru najmanje bolnog i opasnog prolaska dolinom, prije ili kasnije popusti, zakaže i sav dotadašnji trud pada u vodu. Staneš ranjen, povrijeđene duše i tijela i pomisliš da nemaš snage za dalje, ni volje, ni načina, niti za još jedan korak.

Mrvice lijepoga na tom surovom putovanju bivaju samo kratka odmorišta, desna zaustavna traka za uzimanje daha, zaleta, za slijedeći reli u nepreglednoj opakoj dolini pokušaja. Čemu uopće silni trud, čemu nastojanje?

Postojimo Božjom voljom i kaže se, ovaj život, tijelo, posuđeno je samo od Boga, sredstvo koje treba čuvati i održavati u vremenu koje je za to unaprijed određeno. Kao testiranje vozila, da bi se uočile kvaliteta i nedostatci. Kako je tom „vozilu“, tijelu, duši dok se od njega traži da postigne ono što realno ne može? Kako dok mu se izvana dodatno otežava i onemogućuje ga se pri tom? Pita li se itko?

Kažu – Nosi tko može. Ja kažem – Nosi tko mora! Nema izbora, nema pristanka, ma kad je tko uopće pitao?

Jedan je poznanik u teškim situacijama znao reći – Da mi je umrijet, rodio bih se! Loše postavljeno zvuči u prvi tren, ali nije, nego je upravo tako. Baš tako. Jedina je istina da ćemo se roditi tek u trenutku kad umremo. Tek tada ćemo naći spokoj, mir i onaj pravi život, daleko od života samo da bi se živjelo ili bolje rečeno – preživjelo, do konačne, one tjelesne smrti.

Koji je zapravo smisao života? Isusov život je imao itekakav smisao – nama nevjernima, na jedini način koji prihvaćamo i uvažavamo prikazati sebe i sve ono što jest, tj. što za nas može biti, ako ga želimo i prihvaćamo.

Padati da bi se ustalo. Plakati da bi sutra bilo lakše. Životno odrastati. Životne mudrosti nema. Puno je toga o životu rečeno, ali on se ne da sažeti u svemoguću formulu.

Njegova smrt je još puno više od toga. Ona je putokaz, nada da ima, ne samo kraja ovom mukotrpnom putovanju, kraja za kojim tako često vapimo, već da ima i nečeg većeg na kraju – nagrade za izdržljivost, jela za gladne mira, gladne uvažavanja, gladne razumijevanja, gladne priznanja njihova truda i muke.

Isuse moj dobri, dug je i čudan, često nerazumljiv, put do Tebe. Kakve nas dobiješ na kraju? Natučene, razočarane, izborane, indiferentne. Jesi li siguran da si baš tako to zamislio?

Znam – reći ćeš mi – što je to prema mojoj žrtvi, prema mome bolu, razočaranju i tuzi?

Kažem – Da Isuse, ali Ti si to dopustio, Ti si pristao na to, Ti si mogao birati. Ti si taj koji je određivao kad će Te i koliko krvnik život, zajedno sa njegovim sestrama mukom i smrti, vrijeđati, ranjavati. Mogao si, samo da si htio… Sve zaustaviti, promijeniti… Podići ruku i „odsvirati“ kraj! Ja ne mogu, mene se ne pita…

Da, znam – reći ćeš mi – to je za vas, zbog svih vas, nakon svega…

Slažem se, hvala Ti, ali predugo traju naše „33“ godine, predugo čekamo kraj, do trenutka kad smo takvi da niti smrt, čini mi se, neće donijeti nikakvo olakšanje. Možda samo ovom jadnom, umornom tijelu, za koje u tom trenutku nitko niti ne pita. Ali duša, duša, moj dobri Isuse, slika je rana Tvojih, a mi nemamo Tvoju snagu, Tvoju vjeru, Tvoju izdržljivost, na putu do Tebe. Precijenio si nas, opet ponavljam, izgubila se svrha dok traje…

Znam, primit ćeš nas Isuse, liječiti, njegovati, kakvi god Ti dođemo. Ali zašto da baš takvi dolazimo k Tebi? Kad slušam Tvoju priču, žao mi je, neizmjerno mi je žao… Kako Tebi nije žao mene, nas? Oprosti, ali tu ja Tvoju ljubav me vidim, ne prepoznajem i ljutim se na Tebe. Kakav si Ti otac?

Kažeš – blag, onaj koji pušta svoju djecu da rastu slobodna, da se u životu osamostaljuju.

Moram ti reći, ne stoji Ti ta teorija! Roditelj je tu da dijete usmjeri, ali i da mu bude pomoć i podrška kad je teško, a kakav je svijet i život oko nas? Nemilosrdan i grub… Koji roditelj želi da mu je djetetu teško, da pati – pitat ću Te uporno?! Odgovori mi Isuse!

Onaj roditelj – reći ćeš mi Ti – koji, kao i svi ostali roditelji na svijetu, ne uspijeva svojoj djeci ukazati na pogrešan put, koristeći kao nastavno pomagalo svoj život, svoje greške, svoju patnju. Djeca su uvjerena da baš sve mogu puno bolje od svojih roditelja, da oni u životu nikad neće pogriješiti – dodat ćeš na kraju.

Koje je rješenje, koji put, ako ja ne prepoznajem Tvoju muku, ne učim iz Tvojih grešaka, što mi je činiti – vapit ću odgovor od Tebe?!

Praviti pogreške i doživljavati razočarenja u životu, dijete, baš kao što sam i ja – objasnit ćeš mi. Padati da bi se ustalo. Plakati da bi sutra bilo lakše. Životno odrastati. Životne mudrosti nema. Puno je toga o životu rečeno, ali on se ne da sažeti u svemoguću formulu.

Znam da boli dijete – nastavit ćeš blago –  slično je dolasku na svijet, samo što živjeti puno duže traje. Zato, sve ćeš znati i bit ćeš potpuno spreman kad se slijedeći put sretnemo, a tada se više nećemo razdvajati.

Do tada?

Ostat ću uvijek pored tebe, samo se ne želim i ne smijem miješati u tvoje odluke. Istina, kao i svaki roditelj, neću odoljeti, blago ću te gurnuti u određenom pravcu kad vidim da stvarno dalje ne možeš sam. Iznad svega – naglasit ćeš mi – biti ću tu kad ti je teško, kad te život boli.

I znaš – odati ćeš mi na kraju – ponekad imaš osjećaj, iako si jedina osoba u prostoriji, da nisi sam… I nisi!

Ja sam Tu.

Uvijek.

Primi moj blagoslov dijete, do slijedećeg i konačnog susreta nosim te u srcu.