Zašto ponekad neki od nas, sputani boli, očajavaju pod križem umjesto da siđu s Golgote, prihvate radost obećanoga novoga života i uistinu dožive snagu Uskrsa?
Bol možemo spoznati. Stoput smo ju već osjetili, prošli kroz nju, čak je i uspjeli kontrolirati. Pronašli smo kojekakva sredstva kojima ju nakratko umrtvimo. Prihvaćamo ju kao kronično stanje naše ljudske naravi.
Duboka radost življenja, ushićenje i osjećaj slobode u Ljubavi koja nas prihvaća i voli je nešto s čime mnogi od nas nemaju puno iskustva. Nitko od nas se ne sjeća radosti rođenja, prvoga zagrljaja i sigurnosti majčine topline, prvih osmijeha i radosti roditelja što postojimo. S druge strane, naša svijest vrlo brižno pohranjuje sjećanje na trenutke boli i straha u kojima smo kao djeca bili prekoreni, u kojima su nam rekli da nismo dobri, da smo nepristojni, nezahvalni, lijeni, uprljani, ružni ili, jednostavno, nevaljali. Ako smo i doživjeli romantičnu ljubav koja nas je obnovila i dala nam novi smisao, motiv za život, gotovo uvijek smo uz nju osjetili i bol – bol rastanaka (makar i trenutnih) ili bol zbog nemoći da olakšamo patnju onom tko nam je drag. Trenuci radosti nam se čine tako kratki, dok nam se bol duboko urezuje u srce i stvara ožiljke koji nas zauvijek podsjećaju da život donosi i patnju.
Nije ni čudno da nam je onda teško napustiti očaj i prepustiti se Ljubavi koja kaže ja sam preuzeo tvoju patnju jer te volim. Ta Ljubav ne traži od nas ništa drugo nego povjerenje i odluku da se prestanemo tvrdoglavo i prestrašeno držati boli.
Prije jedanaest godina spremala sam se na turneju korizmenih koncerata kada sam primila poziv iz Hrvatske. Rekli su mi da je moj otac obolio od raka i da prognoza nije dobra. Sljedećih 40 dana pjevala sam o Isusovoj muci i molila da taj kalež mimoiđe moga tatu. Iako sam te godine pjevala na uskrsnoj misi, nisam doživjela radost Uskrsa. Ostala sam ispod križa žalosna i prestrašena. Uz tatu sam provela tri posljednja mjeseca njegovoga života, nemoćna da mu pomognem. Nakon njegovoga odlaska zapala sam u veliku tugu. Nisam sebi mogla oprostiti propušteno vrijeme. Daleko sam rodila sinove koji nisu imali priliku upoznati djeda Stanka, njegovu radost i ogromnu ljubav prema ljudima i životu. Tuga je postupno prerasla u depresiju, a depresija u anksioznost i napade panike. U nedostatku životne radosti i tijelo se prilagodi izlučujući određene hormone. Kemijska ravnoteža se naruši i zatvori nas u krug kliničke depresije.
Katolički prijatelji su mi savjetovali da provodim više vremena u molitvi, da se molim za zagovor nekom svecu, da se oslonim na Boga jer mi samo on može pomoći. Ali što sam se ja više molila, to sam dublje zapadala u tminu. Bog se nije oglašavao… Barem ne na onaj način koji sam zamislila – kao čudo koje bi otjeralo moju depresiju poput čarobnoga štapića. Kako se čudo nije događalo, pomislila sam kako sam nevrijedna, nedorasla i loša – jer i Bog ignorira moje molitve. Ljudi oko mene su se hvalili pričama o iscjeljenju, dok sam ja sve više tonula u laži da se ne znam ni moliti, da moje molitve ne dopiru do Svemogućega.
(…)
Cijeli tekst iz rubrike O radosti življenja pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
