I baš u trenutku kad se i on i njegovi slušatelji zanesu u slutnji onoga što će dalje biti, jedan od njih, subaša Huso, napravi kobnu grešku upadajući Mahmut-begu u riječ: „Jeste li čuli da nam je umro komšija, najbliži komšija, sad umro?”
Na to Hadži-Ibrahim, jedan iz društva, „jednako čisteći lulu”, ljutito odgovori. „Pa neka je… Svi ćemo umrijeti!” Dok drugi povikaše: „Huso, ne prekidaj priče, dženabetu jedan… Ne govori o smrti i besposlicama kad se o ozbiljnom razgovara.” Na to se Mula Jusuf, još jedan iz društva, nestrpljivo obrati pripovjedaču kojem je subaša Huso upao u riječ: „Mahmut-beže, šta je dalje bilo?” Stvarnost s viješću o smrti komšije zaprijetila je da razori svijet priče. Ali ona, tako sirova, odveć je svakodnevna da bi pripovjedaču i njegovim slušateljima bila zanimljiva. Drukčija nego stvarnost, priča je uzbudljiva kao takva. Pričanje, dakle, nije besposlica, već ozbiljna stvar.
A. G. Matoš, koji je visoko cijenio Ćorovićevo pripovijedanje, za svoga je mostarskoga prijatelja rekao da je „rođeni conteur”, rođeni pričalac te da je čitavo njegovo opsežno pripovjedačko djelo jedna produžena starinska priča, pričana više radi razgovora nego iz nekih dubljih, umjetničkih pobuda. Zaista, nije Ćorović bez razloga pet svojih glavnih zbirki pripovijedaka naslovio jednim istim naslovom: U časovima odmora (I, 1903; II, 1904; III, 1906; IV, 1910, kao izbor u izdanju SKZ, 1906). Uistinu, on je bio jedan od onih elementarnih naratora koji ne teže da svojom pričom nešto postignu: da prikažu ili ukažu, da podvrgnu kritici ili izvrgnu ruglu, da poduče ili potaknu, tj. da ispune jedan od onih zadataka koji su se tradicionalno postavljali pred pisca pripovjedača. Umjesto toga, Ćorović je bio jedan od onih pričala iz naroda (izraz je njegov) koji su uvijek spremni da nas svojom pričom razgovore i otrgnu od crnih misli o vlastitoj nevolji. On nas podsjeća na onoga njegova bezimenog „starčića” iz pripovijetke Zapisci sa sela, koji se – kad se društvo okupi – najprije vajka: „Da su ni gusle da malo prevučemo dako bi se što i razgovarali…”, da bi zatim okupljenom društvu, željnom razgovora, predložio: „Ako vi neće bit’ krivo, ja bi’ isprič’o jednu.” A kad svi viknu: „Pa pričaj!”, on napuni čibuk, a kapu zaturi na potiljak pa počne: „To je priča o Dedagi…” A baš kao ni ta starčeva „priča o Dedagi”, ni Ćorovićev conte nije bio namišljen ni da prikazuje, a kamoli da kritizira „narodni život”. Pišući za narod (kako je više puta stavljao u podnaslov svojih pripovijedaka), Ćorović je, kao i taj njegov pričalac iz naroda, zapodijevao priču radi razgovora, onako kako su to ranije činili guslari. U tom smislu je sasvim točna ona Matoševa duhovita opaska: „Ćorović je jedan od prvih koji je u ponosnoj Hercegovini zamijenio lučac perom a gusle hartijom.” Ćorovićevo pisanje bilo je…
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
