Cijelu ovu godinu možemo nazvati godinom fra Lovre Karaule, velikoga čovjeka i fratra koji je svoj život i poziv utkao i u temelje naše sadašnjosti. Kad je riječ o franjevcima koji su više od sedam stoljeća bez prestanka jedini čuvari Bosne i kao takvi temeljni stupovi onoga što imamo, uvijek se treba sjetiti žrtve koju su podnijeli u Bosni. Suvremenicima toga vremena na Zapadu sigurno su bili čudaci jer nisu bili kao ostali, ono što društvo često od nas traži – utopljenost u bezličnu masu u kojoj se gubi sebe i svoje ja – nisu tražili „napredovanja u struciˮ, nego se kao školovani ljudi vraćali s europskih sveučilišta nepismenom i potlačenom ali vjernom puku – obrazovani a sluge. Što su drugo nego „čudaciˮ!
Kada je 1640. povjerenik Franjevačkoga reda došao u Fojnicu i vidio samostan okrenut prozorima prema obližnjem brdu, u sjeni, taman, sumoran s niskim vratima, čudeći se takvom stilu života i životu uopće u oskudici i nesigurnosti, pitao je jednoga fratra koji je studirao u Italiji zašto se kad je sve tako vratio u Bosnu, a ovaj mu odgovori: „Eh, prečasni oče, domovina!ˮ Stotinu i šezdeset godina nakon toga događaja, u Žiroviću je rođen još jedan franjevac koji će odgovoriti isto, koji će ući u velikane Bosne Srebrene, koji će se školovati u Ugarskoj, isticati znanjem i vladanjem, imati priliku ostati u biskupiji u Mađarskoj, napredovati u znanju i crkvenim službama, ali bira povratak u domovinu i koristiti katolicima u Bosni! U 19. st. Bosna je još uvijek pod osmanskom vlašću koja sluti kraj pa je u okolnostima u kojima age i begovi više ne priznaju nikoga pastoralno djelovanje bilo svedeno na minimum, na zaštitu i preživljavanje kršćanskoga puka. No fra Lovro je u takvim uvjetima niknuo i od malena gledao nepravdu. Ništa mu nisu značila obećanja da i iz Mađarske može pomoći svom narodu. Njemu je važno bilo biti sa svojim narodom. S njim i za njega živjeti. Zato je pohrlio natrag u Bosnu. Nije on bio zanesenjak, znao je da će teško ići naprijed. Na putu su stajali osmanska vlast, nepismenost, zaostalost i siromaštvo. Nametima oguljen, ponižavan, potlačen siromašni puk borio se za golo preživljavanje. Bog uvijek pošalje prave ljude u odlučujućem trenutku pa se i tada pojavljuje čovjek koji ne pristaje na šutnju i povlačenje. Nije bio idealiziran svetac, nego borac s jasnim uvjerenjima, s puno rada, molitve, i nadasve ljubavi prema Bogu i narodu.
Kad smo lani dogovarali kako obilježiti 150 godina njegove mučeničke smrti a pritom uključiti i najmlađe – od 1. do 9. razreda, odlučili smo približiti im život i djelo ovoga velikog fratra kako bi ga razumjeli a da onda oni svoj doživljaj ljudi i vremena – nakon što o tome budu slušali – izraze likovnim i literarnim radovima. I tako je nastala Priča o hrabrom pastiru – ilustrirana radovima najmlađih, a u drugom dijelu knjige su njihovi likovni i literarni radovi o fra Lovri – njih više od 250, ali svi su uključeni i poredani po temama i onako kako su nam stizali. Nijedan rad nismo htjeli isključiti niti birati najbolje jer svaki nosi jedinstvenu poruku. A kako ih sve urediti a da u tisku zadrže svoju vrijednost, muku je mučio grafički urednik Lorko Kalaš.
Ovo je prvi put da je fra Lovro prikazan kroz dječje oči. I u tim radovima vidimo ga kao svijetli primjer, vidimo kako nije bio samo ujak nego obnovitelj, prosvjetitelj i organizator. Danas bismo rekli – vizionar. Vidimo ga kao bliskoga puku, utjehu bolesnima, mudroga u razgovoru s vlastodršcima i prije svega blagog i strpljivog s djecom – s djecom za čije se opismenjavanje borio svim silama, kada se obrazovanje nije podrazumijevalo jer obrazovan čovjek bio je opasnost, nego se opismenjavalo kriomice u fratarskim kućama koje su sličile svemu osim pristojnom stanu. Iz takve žrtve fratara i naroda danas imamo školu, Goricu, župne crkve i kuće, a mi kao potomci takvih odvažnih predaka možemo biti ponosni ali i nosimo odgovornost sjećanja na takve ljude i vrijednosti koje su živjeli.
Ono što je fra Lovru istinski činilo posebnim bila je njegova odvažnost. On nije čekao da netko drugi nešto učini – on je djelovao. Skupljao je novac, podizao crkve, škole, samostane, poticao pismenost. A sve to u vremenima kada je biti fratar značilo biti pod nadzorom, prijetnjom, pa i fizičkom opasnošću. Nama danas fra Lovro Karaula može i treba biti poticaj. U vremenu kad se često osjećamo nemoćnima pred izazovima, njegov primjer pokazuje da je snaga uvijek u vjeri, u djelima i u zajedništvu.
Fra Lovro nije tražio slavu niti je za nju poduzimao djela, ali sam sigurna da je ne samo danas nego i svih ovih mjeseci sretan. Njegovi suvremenici pišu kako je bio janje i golubica, ris i lav, mrav i pčela, luč i zvijezda, pravi redovnik, misnik, rodoljub, vatreni domoljub, livanjski apostol i Isusov mučenik. Vjerujem da se njegovi bijeli brkovi danas zadovoljno i sretno smiju jer zna da je sve ono što je radio imalo smisla iako su i njega, kao što je često slučaj i danas, uvjeravali da ono što radi nema smisla. A imalo je i ima, itekako. Sretnim su ga učinila djeca koja su o njemu pisala, čitala, učila, crtala a za čije se obrazovanje on herojski borio.
Neka nam ova priča bude poziv da ne zaboravimo tko smo, odakle dolazimo i što dugujemo onima koji su prije nas gradili, molili i svoj život položili za druge. Neka nas priča o hrabrom pastiru koji je svojim životom posvjedočio kako redovnički poziv ne znači bijeg od svijeta, već duboko uranjanje u stvarnost svoga naroda, uz vjeru, rad i ustrajnost kao temeljno oružje, o pastiru koji je bio brat narodu, pastir zajednici, učitelj malima i graditelj velikih stvari, koji je gradio crkve, osnovao škole, poticao mlade učenju, branio vjeru kada je bila progonjena i dizao zajednicu kada je bila slomljena uči da se svetost ne nalazi u udaljavanju od svijeta i uživanju visokih pozicija i titula, nego u služenju. Njegova duhovna snaga nije dolazila iz lagodnosti, nego iz trpljenja. Bio je čovjek molitve, ali i čovjek konkretnih djela.
Danas, dok svijet traži smisao i identitet, fra Lovro nas poziva da se vratimo izvorima: poniznosti, poslušnosti, služenju i zajedništvu. Da budemo hrabri u vjeri, baš kao on – bez straha, bez računice, s pogledom uprtim u Krista. Nije šutio. Nije bježao. Bio je pastir – i to onaj pravi, evanđeoski – koji ide za izgubljenom ovcom, koji ostaje s narodom i kad je teško, koji gradi kad se sve oko njega ruši. Bio je glasnik nade. I kao takav – ostao je živ i među nama iako je ovozemaljski život mučenički završio prije 150 godina.
Zato ova priča nije samo knjiga. Ona je odgovor da mladi mogu, žele i znaju više, samo ih treba potaknuti i u njih imati povjerenja. U nju možemo gledati i pitati se: što bi fra Lovro učinio danas? Bi li šutio pred nepravdom? Bi li zaboravio siromašne? Bi li odustao od svoga poziva? Odgovor znamo. I neka nas to vodi.
