Samostani u Vukovaru, Šarengradu, Iloku i Petrovaradinu izjasnili su se da za svoga provincijala ne priznaju ugarskoga nego bosanskoga. Slavonski se franjevci obraćaju Visokoj ratnoj komori u Beč da intervenira. Komora je odgovorila da ni na koji način ne može doći do podjele između Bosne, Slavonije i Ugarske. Računajući na proširenje svoje vlasti nad Bosnom, Beč je želio da se Bosna ne dijeli od samostana u carskim zemljama.
Činilo se da je rat protiv Osmanlija već na pomolu. Planiralo se da svi samostani u BiH, Ugarskoj, Slavoniji, Srbiji, Temišvarskom Banatu budu pod jednim provincijalom koji bi imao sjedište u carskim zemljama. Nuncij je u Beču savjetovao Kajetanu da se mora pokoriti odluci Visoke ratne komore, inače bi svi njegovi spisi bili bespredmetni. Osmoga dana nakon pročitanoga dekreta o podjeli, umrije bosanski provincijal fra Šimun Mecić. Prekosavski su franjevci tražili da se ne imenuje novi nego da Bosna Srebrena i provincija sv. Ivana Kapistrana budu i dalje jedna provincija. Učinjeno je to 26. svibnja 1735. godine preinačenim dekretom Inergravissimas po kojemu se Bosna Srebrena dijeli na dva dijela: Provincija Bosna Srebrena koja obuhvaća BiH, Slavoniju, Srijem i Ugarsku, i Provincija sv. Kaja u Dalmaciji.
Nezadovoljstvo bosanskih fratara
Bosna Srebrena i bez Dalmacije bila je prostorno vrlo velika, od Budima do Čapljine. Ostali su uglavnom svi raniji problemi i teškoće vezani uz veliki teritorij. Osim toga, Bečki je dvor dopustio biskupima da slobodno oduzimaju župe franjevcima kad god ih mogu popuniti svjetovnim svećenicima. Tako su oduzete i one tri bogate župe sutješkoga samostana. Prekosavskih je fratara bilo više pa su, ne držeći se sporazuma, uglavnom i birani u provincijsku upravu. Provincijal je stanovao u prekosavskim samostanima, u Bosnu nije smio ni zalaziti. Nepovjerenje Osmanlija prema franjevcima koji dolaze u Bosnu preko Save još se više pojačalo poslije Banjolučkoga rata. I redovnička je disciplina počela slabiti. To je sve više zabrinjavalo bosanske fratre tako da su generalnom kapitulu 1740. godine predložili da se Prekosavlje odvoji od Bosne Srebrene. Budući da iz Bosne nitko nije bio sudionik kapitula, o tom se pitanju nije ni raspravljalo.
Granice uz Savu bile su strogo čuvane i kontrolirane. Poslije Banjolučkoga rata osnovane su i karantene. Svatko tko želi preći preko Save mora proboraviti uz Savu 20 do 40 dana i doživjeti razne neugodnosti. Prekinuti su i trgovački odnosi, pošta je strogo kontrolirana. Kontakti franjevaca s jedne i druge strane Save, u istoj provincijskoj zajednici, bili su posebno praćeni.
Među bosanskim franjevcima došlo je ponovno do podvojenosti. Fojnički i kreševski fratri te apostolski vikar fra Mato Delivić, zbog razlika u temperamentu i nacionalnih osjećaja, predlažu odvajanje od prekosavskih i ujedinjenje s dalmatinskim franjevcima. Sutješki franjevci, predvođeni fra Filipom Lastrićem, predlažu da Bosna Srebrena postane samostalna kustodija pod izravnom upravom generala Reda do idućega generalnog kapitula na koji bi došao i bosanski kustos i imao prigodu iznijeti stavove bosanskih fratara. Iako je dekret o samostalnoj bosanskoj kustodiji bio potpisan, do njegove realizacije nije došlo iz razloga što se Austrija spremala napasti Osmanlije u Bosni i promijeniti političku sliku.
Na kapitul u Vukovaru 1754. godine, zbog zakašnjelih pozivnica, nije došao ni jedan vokal iz Bosne. Bosanski su franjevci odluke kapitula smatrali nevaljanim jer su donesene uz obmanu i prijevaru. Generalu Reda poslali su prosvjed zbog svega što se događalo prije i na samom kapitulu. Razmotrivši sve pristigle informacije, general Reda je donio odluku da provincijal koji je izabran u Vukovaru prestane vršiti službu, da se bosanski franjevci ne mogu proglasiti buntovnicima i neposlušnicima jer su iznijeli dovoljno opravdanih razloga za nedolazak na kapitul. General je poslao vizitatora fra Jeronima Filipovića u Bosnu. Vizitator je u svom izvješću napisao mnogo pohvala bosanskim franjevcima i izjasnio se za diobu.
Provincija sv. Ivana Kapistrana
Upravo u to vrijeme održavao se generalni kapitul u Španjolskoj. Izabran je novi generalni ministar Klement iz Palerma. U međuvremenu su u Rimu i bosanski i prekosavski delegati obilazili kardinale i prelate od kojih su očekivali pomoć. Kad je novi generalni ministar došao u Rim, pregledao je sve spise, prijedloge i preporuku pape Benedikta XIV. da se treba izvršiti podjela, napisao je dekret 8. lipnja 1757. godine. Provinciju Bosnu Srebrenu proglašava kustodijom s tri samostana, šest rezidencija i 150 fratara, a za Slavoniju, Srijem i Ugarsku podiže novu provinciju sv. Ivana Kapistrana s 22 samostana, četiri rezidencije i preko 600 fratara. I papa je potvrdio ove odluke dekreta.
Bosanski franjevci, razočarani ovom odlukom, šalju fra Filipa Lastrića u Rim s teškim zadatkom da general Reda promijeni svoj dekret, da papa povuče svoj pristanak i da se obnovi stara majka provincija Bosna Srebrena. Razlozi zbog kojih je Bosna Srebrena svedena na kustodiju uglavnom su tri: nema dovoljno samostana, nema učilišta i tražila je podjelu. Lastrić je dokazao da ti razlozi nisu u cijelosti istiniti. Nepotpuna je informacija da Bosna Srebrena ima samo tri samostana i šest rezidencija. Samo zbog preteških i neizdrživih poreza koji Osmanlije nameću samostanima nije moguće rezidencije proglasiti samostanima. Kad bi Bosna dobila slobodu, u njoj bi se moglo podići više od 30 samostana što od rezidencija što od napuštenih samostana. Provincija nema odgojnih zavoda jer živi u tako teškim političkim okolnostima, ali poslužuje preko 50 000 katolika među nevjernicima. Zar to manje koristi Crkvi i franjevačkom redu od učilišta? Istina je da su bosanski franjevci tražili podjelu, ali je isto tako istina da su ugarsko-slavonski franjevci radili potajno, ali mnogo djelotvornije da dođe do podjele. Nužda je natjerala bosanske franjevce da traže podjelu, jer prekosavska braća nisu uopće dolazila u Bosnu niti su bosanske fratre zvali na provincijske sastanke. Do svođenja Bosne Srebrene na kustodiju došlo je ne kao kazna nego zbog nedovoljnih informacija iz Bosne.
Lastrićeva izlaganja bila su generalu Reda uvjerljiva, a za papinsku kuriju prihvatljiva. Stoga odobrenjem novoga pape Klementa XIII. isti generalni ministar piše novi dekret 24. studenoga 1758. godine u kojem određuje: „Mi… uzdižemo, obnavljamo i proglašavamo nedavno našim dekretom osnovanu opservantsku Kustodiju sv. Križa Bosnu Srebrenu za provinciju… kao da onaj naš dekret iz 1757. nije nikad bio ni donesen… Tako provincija sv. Ivana Kapistrana treba da dadne ovoj provinciji kao kći majci počasno mjesto i prednost.” Potvrdila je to i papinska kurija. Kad se Lastrić vratio u Bosnu dočekan je kao uskrisitelj Provincije. Provincija je svedena na teritorij Bosne i Hercegovine, postala je jedinstvena i homogena, s većim se žarom posvetila svojoj osnovnoj zadaći, tj. duhovnom vodstvu i župnom pastoralu među vjernicima.