Duh Sveti u ovome svijetu i životu ljudi očituje se u svojim darovima. Iz sebe i svoga peobilja (izašao iz ljubavi Oca i Sina), Duh Sveti svojim darovima dariva čovjeka. Najprije mu ulijeva mudrost da on (čovjek) upravlja sobom i svijetom, da razlučuje dobro i zlo i ulijeva mu znanje i svijest da je to životna mudrost.
To je mudrost svjetla nebeskoga, kadra prosvijetliti tmine ovoga svijeta, prosvijetliti srca i pameti ljudi, podijeliti sva dobra: života, sreće, sigurnosti, milosti, slave, pravednosti, bogatstva, znanja… Ta mudrost je stvarnost po kojoj se sve dobiva i po kojoj se sve posjeduje.
Ista mudrost bila je nazočna u stvaranju svijeta, oblikovanju i oživljavanju čovjeka. Sam je Bog „odasla s prijestolja svog“ i s pravom ima epitet „prisjednice prijestolja Njegova“ i „sustvarateljice svijeta“.
Svi ljudi svijeta obdareni ovom stvarnošću tražili su mudrost koja je imala svoj cilj: čovjek ora pametno i okretno postupati da bi imao uspjeha u životu i sreći na drugome svijetu. Tu težnju čovjek je prepoznao i prepoznaje danas u sebi i svome biću.
Svetopisamski se mudrac zanima za svijet, prirodu, ljudski život… Po njegovu iskustvu svaki čovjek je znalac u svom zanatu, mudar je i treba pametno raditi.
Mudar je i onaj čovjek koji jasnim okom gleda sve što se oko njega događa i pošteno radi svoj posao. Ali istinski se mudrac treba ispravno vladati u životu koji će mu donijeti istinsku sreću, jer: prava je mudrost umijeće ispravna života. Starozavjetni mudrac obdržava dekalog, ima socijalno osjećaj Ponovljenog zakona, osluškuje proročke navještaje.
Čovjek obdaren mudrošću Duha Svetoga ima ispravno stajalište u mladenačkoj, bračnoj, roditeljskoj, sinovskoj, domovinskoj, u konačnici sveobuhvatnoj ljubavi koja plodi životom na zemlji i u vječnosti.
U svome Duhu mudrosti dalje smjera i Isus Krist oslonjen na sve iskustvo Pisama, u Duhu Svetom, o njemu izrečeno.
Isus Krist hoće da se svi ljudi spase. Za to spasenje ne treba mudrost koja je „zemaljska, ljudska, podmukla, đavolska“, niti se treba osvrtati na ono što je samo „ljudsko mudrijašenje bez nadahnuća i dara Duha Svetoga“, oslonjeno samo na ljudske domete.
Kristova je mudrost uperena na konačni cilj: spasenje duše. To je ono što Pavao kaže: „Božja ludost je mudrija od ljudi“ (1 Kor 1,25). Po toj „Božjoj mudrosti“, „maleni i ludi“ u ovom svijetu mudri su u očima Božjim.
Čovjek udar mudrošću Duha Svetog razlučuje bitno od nebitnoga, prolazno od vječnog i sebe usmjerava prema vječnom, svjestan da su i patnja i grijeh i smrt u službi ostvarenja kraljevstva Božjega kojemu vodi Duh Sveti po svojim darovima i svojom snagom koju dobiva od ljubavi Oca i Sina. Službu ostvarenja kraljevstva Božjega Duh Sveti stavlja u srce i dušu čovjeka kako čovjek ne bi ostao bez kraljevstva Božjega i kraljevstvo Božje bez spašenika. U tome je životvorna mudrost.
