Vlado Gotovac (1930-2000) bio je čovjek kojega su nositelji totalitarnoga mišljenja i ponašanja progonili i hapsili zato što je mislio, govorio i pisao o ljudskoj slobodi: o slobodi čovjeka pojedinca. Zastupnici kolektivističkih ideologija (komunizma i nacionalizma) i totalitarnih političkih sustava vidjeli su u Gotovcu glavnoga krivca za neuspjeh svoga idolatrijskog projekta. Obje te ideologije htjele su zamijeniti Boga, zauzeti Božje mjesto. Gotovac je dokazivao da takvi pokušaji vode prema čovjekovu samoobožavanju, vode u proizvodnju idola, tj. lažnih božanstava, i da takvo idolopoklonstvo vodi u razaranje svega te u samorazaranje.
Spomenute kolektivističke ideologije bitno se protive raznolikosti, Vječnosti (Bogu) i pojedincu. One su svaku raznolikost proglašavale zločinom. Htjeti biti različit bilo je jednostavno zločin protiv njihova uniformiranoga mišljenja i djelovanja. Sve što se ne da podvrgnuti njihovim navodno nepogrešivim zahtjevima smatrano je glavnim neprijateljem. Zato su moralni principi – upravo zato što nisu partikularni, što nisu ni partizanski, ni nacionalni, ni klerikalni, nego univerzalni – njihov neprijatelj. Vječnost (Bog) kao univerzalna mjera za sve što postoji njihov je glavni neprijatelj. Čovjek pojedinac koji se nije mogao odreći svoje temeljne slobode, slobode savjesti i ostalih sloboda, bio je krivac za sve jer je remetio taj kolektivistički sustav. Kolektivistički sustav mogao je funkcionirati samo ako se čovjek odrekne svega što ga čini individualnim bićem, svoje slobode i posebnosti, svoje pojedinačnosti, ako prestane biti pojedinac i postane puki član kolektiva (komunističkoga, nacionalnoga, religijskoga ili kojeg drugoga). Sve je to Gotovac sažeto izrazio jednom rečenicom u svojim Autsajderskim fragmentima: “Postoji samo jedan zločin – raznolikost. Postoji samo jedan neprijatelj – Vječnost. Postoji samo jedan krivac – pojedinac.”
Znao je Gotovac da će ga vjernost trima temeljima njegove filozofije slobode (raznolikosti, Vječnosti i pojedincu) odvesti u stradanje. Kao ilustraciju njegova stradanja treba naglasiti da je izdržao dva sudska procesa, šest godina robije, 17 godina nezaposlenosti, 16 godina prisilne šutnje, 17 godina bez putnih isprava, preživio je, dakle, brisanje svoje osobe, svoje duše. To Gotovčevo stradanje dojmljivo je izrazio njegov prijatelj Čedo Prica Plitvički motom koji se nalazi na početku njegova romana o Gotovcu:
Jedna ga je vlast hapsila,
Druga htjela ubiti,
A treća ga je svečano pokopala.
Iako je Gotovac prošao kroz sva spomenuta stradanja, on je svoju dušu sačuvao od bilo kakve mržnje. Nije mrzio svoje neprijatelje. To je vrhunac njegove osobne veličine. Bio je, dakle, čovjek od formata, bio je osoba, i to osoba do kraja. Borio se za priznanje drugoga i drugih. Govorio je: “Priznati raznolikost znači priznati drugoga. Zato se jedino tako može onemogućiti svaki egoizam, pa i nacionalni.”
Gotovac je utemeljio filozofiju slobode pojedinca. On je također utemeljio politički liberalizam. Taj je politički liberalizam originalno njegov, jer je proizišao iz njegova iskustva. Gotovčev liberalizam možemo nazvati religioznim liberalizmom ili kršćanskim liberalizmom, jer je u njegovu liberalizmu Bog (Vječnost) pretpostavka slobode čovjeka pojedinca. U tom je smislu opominjao: “Nijedan pojedinac nije slobodan ako svi pojedinci nisu slobodni. I nijedan narod nije slobodan, ako svi narodi nisu slobodni.” Gotovac se poistovjećivao sa svakom pobjedom slobode na svijetu, bilo gdje i bilo kada ostvarenom. Njegovo poimanje slobode uključuje slobodu svih ljudi i svih naroda na ovom našem planetu koji se zove Zemlja, uključuje priznanje raznolikosti i čudesnosti života na ovoj Zemlji.
Tekst je ulomak iz knjige “Izazovi slobode” prof. dr. fra Mile Babića koju možete pronaći na linku.
