Da bi ugođaj bio potpun, trgovački centri započnu već mjesec prije, pa i dva, iznositi božićni asortiman i svojim svjetlima i ponudom privlačiti djecu, ali i odrasle. I usprkos činjenici da se nakita za bor skupila poprilična količina, ipak bi se ove godine mogla unijeti neka promjena kao da sjećanja na prošli Božić doista sadrže slike kuglica na boru i nakita koji je korišten. Neke se majke toliko užive u stalne izmjene boja na boru te on jedne godine postane bijel, druge crven, treće plav, a nakit se gomila i uskoro se ne zna kamo s njim. Za sve to vrijeme duh Božića lebdi uokolo i želi privući pažnju na sebe, smisao svoga svakogodišnjeg pojavljivanja, ali time se malo tko želi baviti. Važno je imati što šarenija pročelja kuća, što više hrane i pića i što više ljudi za stolom kako bi se pripremljeno i konzumiralo. Često se čuju nebrojene psovke, uvrede, pijana dosađivanja i nesuvisle primjedbe, a djecu se postavi pred televiziju, neka se njome bave ako im već s odraslima nije zanimljivo ili se ona sama povuku u neki kutak s mobitelima, svojim vjernim prijateljima. Nitko ne pomišlja da Božić predstavlja sve suprotno nabrojanome.
Bog se rodio u bijedi i neimaštini, oko njega nije bilo bljeskavih lampica i borova, bogatoga stola, ića i pića. Ali je bilo pjesme anđeoske i zvjezdani navještaj dolaska Svetoga Djeteta. Siromašni pastiri svjedočili su ovoj slavi i pjesmi donijevši skromne darove svoga truda i napora, skromno prilazeći jaslicama iz kojih se širio sveti sjaj.
Nekadašnji Božić
Danas se djeci sve prikazuje idilično nastojeći da ih se zaštiti od slike gladnih, bolesnih beskućnika. Nitko maloga Isusa ne prikazuje kao beskućnika, a on je upravo to bio. Kako i sama riječ kazuje, dijete bez kuće, bez krova nad glavom, bez toploga ognjišta, zateklo se u bijedi i neimaštini skupa sa svojim roditeljima koji nisu bili dobrodošli u prenapučeni Betlehem. Ipak, mjesto se našlo, i ma kako odbojno bilo, postalo je toplo i bogato, upravo prisutnošću Svete obitelji bez koje svijet ne bi imao smisla. Božja ljubav i danas kao i tada, ispunjava svaki prostor, osobito onaj najtužniji i najzabačeniji. Ljudi su ti koji unesrećuju i dovode jedni druge u ružne situacije, ali i oni koji mogu popraviti narušene odnose, donijeti sreću i toplinu, unijeti svjetlo u mrak bližnjega i donijeti Isusa u svaki dom. Bogatstvo nije u stvarima, imanju, nakitu. Ono je u srcima koja se daju, koja osjećaju za druge, koja dijele Ljubav i nose Ljubav. Isus donosi mir i blagost, sreću i obilje svega što čovjek čovjeku može priskrbiti. Isus je bit Božića, On je oslonac, bor kojim želimo okititi svoj dom, upotpuniti blagdansko vrijeme. On je razlog našega okupljanja i naše svakogodišnje silne pripreme za božićne blagdane.
Uglavnom se ove istine zaboravljaju, prešućuju pa djeci često nije jasno što Božić zapravo jest. Postavljaju razna pitanja na koja odrasli teško nađu vremena za odgovoriti jer su zauzeti pripremama, a i ne da im se baš puno razmišljati kako odgovoriti malim glavicama čija mašta radi sto na sat i često ih zbunjuje svojim otkrićima i prijedlozima. Tako oni ne žele biti uhvaćeni u zamku razmišljanja o stvarnim razlozima dolaska maloga Isusa na ovaj svijet jer bi im to onda oduzelo dragocjeno vrijeme, a možda i poremetilo uvjerenja koja su do tada gajili i na kojima su gradili vlastita vjerovanja o Božiću.
Božićne pripreme
Kako smo već puno puta pisali i upozoravali na dječju znatiželju i njihovo promatranje svijeta na način koji je suprotan pristupu odraslih, tako opet podvlačimo da djeci ništa ne promiče i da prate svaki pokret odraslih misleći da će oni biti sretni ako ih djeca u svemu oponašaju. Tako i ovu strku i napore oko Božića ona promatraju kao nešto što odraslima predstavlja trošak, napor, razne izdatke i pitaju se kako to da roditelji u danima za koje im na vjeronauku kazuju da predstavljaju mir i blagostanje bivaju toliko odsutni i zauzeti svakodnevnim obvezama da ne stignu s njima provesti neko vrijeme i razgovarati o danima koji slijede i koji predstavljaju radost dolaska spasenja za ovaj svijet. Umjesto silnih pripremanja moglo bi se djecu uključiti aktivno u dolazak Božića, skupa s njima prolaziti kroz radost Svjetla, Sreće, Mira i Ljubavi. Moglo bi im se dopustiti da ispričaju svoje viđenje tih dana, zajedno s njima praviti jaslice i prepustiti im da u svojim glavicama zamišljaju kako je to bilo roditi se u štalici, ležati na slamici i nemati što odjenuti u toj hladnoći ljudskih srdaca.
Djeca bi sigurno odrasle poučila što bi valjalo činiti, kako se ponašati i koje riječi uputiti Isusu, njegovim roditeljima, pastirima, ali i samim odraslima. Sjela bi do njih i odvela ih u svijet mašte, u svijet zaigranosti i punine slika koje su odrasli negdje putem zagubili. Kako bi bilo ove godine dati djeci priliku da osmisle sve oko Božića, da ona budu kreatori zbivanja duše dok se odrasli bave onime što tjelesa zahtijevaju. Bilo bi to putovanje kojemu se ne zna dnevni red, koje se ne prepoznaje iz osobnih iskustava, ali se uči iz iskustava nevinih, poštenih srdaca. Mislim da bi nam se takav put svidio i da bismo rado kročili stazama dječje mašte bez tereta svakodnevnice vođeni svjetlošću djetinjih snova i zahvalnošću njihovom što im vjerujemo i što se u njih pouzdajemo. Lijepo je biti dijete, pogotovo voljeno dijete, kojemu se u ruku stavlja ruka roditelja da ono vodi, da ono sanja zajedno s njima i da im bude putokaz.
Mogu li odrasli barem na trenutak prestati brinuti, prestati upućivati i raditi sve za svoje dijete otkrivajući pri tom da nemaju povjerenja u njega i njegove sposobnosti, da ga ne žele pripremiti za život. Baš naprotiv, što duže ga žele sputavati i ometati u iskustvenom učenju, u susretu s drugima i sa samime sobom. Ono je rođeno slobodno i želi tako i ostati, slobodno i vođeno roditeljskom ljubavlju koja ne sputava, ali koja odgaja i daje povjerenje. Jedino tako djeca mogu odrastati u zdrave osobe, odgovorne za svoje postupke i sigurne u svoje korake. Ako ih se stalno opominje, plaši, predviđa neke nevolje i uklanja prepreke, ona se neće snaći, neće hoditi svoje korake, nego one koji mu se nameću i, uskoro će se izgubiti.
I Josip i Marija su Isusa držali za ruku i vodili stazama djetinjstva. Nisu mu nametali svoju volju, nego su poštivali njegova nastojanja i njegovo poslanje na ovom svijetu. Bili su tu kad ih je trebao i pratili su njegove korake i nastojanja kroz život, nenapadno, ali s povjerenjem. Mogu li roditelji danas biti toliko slobodni i sretni za svoju djecu?
