Od 2015. godine kada je počela takozvana izbjeglička kriza, u Europskoj uniji registrirano je više od 1 655 000 ljudi. Najveći dio stigao je na početku velikoga vala, a dolazili su uglavnom iz Turske, da bi potom preko Grčke i takozvane Balkanske rute krenuli u smjeru Austrije i, prije svega, Njemačke.
Druga velika izbjeglička ruta vodila je iz Libije preko Sredozemnoga mora do Italije, a treća iz Maroka do Španjolske. Pretrpani izbjeglički kampovi i gužve na granicama duž Balkanske rute – tako je od 2015. godine izgledala europska svakodnevnica.
Izbjeglička kriza brzo je prerasla u ozbiljnu političku, pa i sigurnosnu krizu. I dok su jedni propagirali europsku solidarnost, drugi su počeli zatvarati granice. Mađarska, Slovenija i Makedonija podigle su ograde na svojim južnim granicama i zatvorile Balkansku rutu. Prije tri godine stupio je na snagu sporazum EU i Turske o izbjeglicama. Politika azila Europske unije postajala je s vremenom sve rigoroznija. Iz godine u godinu broj izbjeglica se smanjivao. Prošle je godine registrirano osam puta manje tražitelja azila nego tri godine ranije. Zanimljivo je i da je 2018. godine bilo više došljaka iz Afrike nego iz Sirije, a u Europsku uniju su ulazili uglavnom preko Španjolske.
Izbjeglice koje uspiju doći u neku od južnih zemalja članica Europske unije, zapravo ne žele tamo ostati jer većina ima cilj doći u Njemačku gdje od države, osim sigurnosti, dobivaju i mjesečnu socijalnu pomoć od 354 eura po osobi.
