Početna stranica » Bogatstvo običaja ljudi u Bibliji

Bogatstvo običaja ljudi u Bibliji

473 pregleda

Pisati o životu, ljudima i običajima u Svetom pismu je s jedne strane lako, a opet i teško. Lako je zato što ne nedostaje tema, a teško je zato što je nezgodno pojedine teme ne dotaknuti i o njima ne progovoriti

Ovdje ću pokušati donijeti samo dio blaga koje u sebi nosi Sveto pismo, koje je prije svega Riječ Božja upućena nama radi našeg spasenja i našeg duhovnog rasta. A kao što ćete moći pročitati, vjerujem da će vas iznenaditi i poprilično puno stvari o kojima možda nismo razmišljali kad smo uzimali Bibliju u ruke.

Život biblijskih ljudi se u mnogo čemu razlikovao od života današnjih ljudi, ali jedna stvar trebala bi biti konstanta: biti svjestan da bez Boga ne možemo živjeti i opstati, ni fizički a ni duhovno. I ta neprestana žeđ za Bogom, a s druge strane i zanemarivanje Boga, su trajno prisutni na stranicama Svetog pisma. Kako su biblijski ljudi živjeli, koje su običaje imali, što im je bilo važno, a što ne, koje su im bile pozitivne strane, a koje negativne, o tim i drugim stvarima želim ovdje progovoriti. Mnogi običaji i način života u Bibliji se razlikuju od običaja i života današnjih ljudi; čak su neki običaji potpuno nepoznati današnjem svijetu. A poznavanje prošlosti je jako važno.

Biblijske obitelji

Obitelj je temeljna jedinka društva. Svatko mora priznati koliko obitelj znači u osobnom životu, koliko su nas naše obitelji formirale kao osobe, koliko su nam obitelji bile potpora u životnim nedaćama, ali isto tako i mjesto gdje smo dijelili sretne trenutke. Kao što je nama danas važna obitelj, tako je ona bila važna i biblijskim ljudima. A biblijske obitelji su dijelom živjele i u pećinama (budući da je konfiguracija zemlje takva da ima puno prirodnih udubina pogodnih za usprem, ali i kao zaklon od vremenskih nepogoda), ali još više, u svojim počecima, u šatorima (poput Abrahama).

Život u šatorima je za Izraelce postala slika i važna metafora, podsjećajući ih na Boga. To jest, kad nisu imali skoro ništa materijalnoga, Bog je bio taj koji se brinuo za narod – stvarnost koju su ljudi zaboravljali, a ni danas nije puno bolja situacija. Nakon stanovanja u šatorima, biblijski ljudi su počeli živjeti u kućama. Međutim, bili su svjesni da im je prava „kuća” i pravi „dom” ona na nebu, pa nisu pravili „vile” i cijeli svoj život istrošili ulažući u nju. Za pravljenje kuća koristio se materijal sličan današnjem, a to je kamen, drvo, trska i blato, pečena cigla od blata. To jest, koristili su materijal koji je biblijskim ljudima bio dostupan; i uglavnom nisu tragali za „egzotičnim” materijalima da na taj način pokažu svoj ugled u društvu. Kuće su bile jednostavne, s malim prozorima, da se na taj način zaštite od neprijatelja, tj. da neprijatelj ne bi mogao lako ući u kuću; a isto tako da kuća bude toplija zimi, a hladnija ljeti. Za razliku od naših kuća, one biblijskih ljudi nisu imale krov poput naših, nego je krov bio ravan. Budući da je krov bio ravan, često je imao ogradu, jer se taj prostor koristio i za življenje. Ljeti se na njemu spavalo i boravilo, čak se na njemu i molilo, a koristio se i kao mjesto za usprem lana, kukuruza, smokava i ostalih stvari.

Biblijske obitelji su najčešće živjele u većim zajednicama, gdje su skupa mogli živjeti i stričevi i strine, tetke, rođaci i sluge. Glava obitelji je bio otac koji se brinuo za materijalne potrebe obitelji, ali je bio odgovoran i za vjerski i duhovni život obitelji. Svojim životom je poučavao kako štovati Boga, kako hoditi pravim putem i djecu izvoditi na pravi put. Prema mišljenju jednog židovskog učitelja, očevi su trebali odgajati svoju djecu tako da ih „odgurnu lijevom rukom, a prigrle desnom”. To jest, dobar otac zna naći balans između strogosti i ljubavi. Uloga žene je bila briga za kućno domaćinstvo i briga oko djece. Žene su imale prevažnu ulogu, prije svega zbog majčinstva i rađanja potomstva. Djeca su u Svetom pismu gledana kao izuzetan Božji blagoslov, prije svega zbog uvjerenja da i sami roditelji nastavljaju živjeti preko svoje djece kao i zbog očekivanja da će se djeca pobrinuti za ostarjele roditelje, te da će ih dostojno ukopati.

Zanimljiv je podatak s prvorođenom djecom. Naime, za prvorođeno dijete roditelji su morali platiti otkupninu, budući da se smatralo da svako prvorođenče, i od ljudi i od određene stoke, pripada Bogu. Međusobno poštivanje, ljubav i slaganje braće i sestara je bilo posebno naglašeno. Čak su svećenici, koji bi inače bili obredno nečisti ako bi dotakli mrtvo tijelo, smjeli dotaći svoju mrtvu majku ili sestru i ne postati nečisti.

Brak u Bibliji

Što se tiče braka, on se u Bibliji smatrao svetim te ga se posebno poštovalo i cijenilo. Bila je uobičajena praksa sklapanja brakova unutar istog plemena, a samo su rijetki primjeri sklapanja brakova s onima iz drugog plemena i naroda. Zanimljiv je običaj biblijskih ljudi da se brak „plaćao”. Naime, otac djevojke je primao „ženidbenu procjenu; ženidbeni dar”, kao neku vrstu kompenzacije zbog gubitka kćeri. Zanimljiv je i običaj da je svadbenu gozbu obično pripravljao otac mladenke, a ne kao što je to danas običaj da svadbu priprema otac mladoženje. A iz braka su se rađala djeca. Biblijski čovjek nije „planirao obiteljֲ” i koliko će djece imati. Djeca nisu bila „teret” ni „financijski” problem, nego su djeca bila bogatstvo. Nije bio bogat tko je imao novaca, nego tko je imao djece (nažalost stav današnjeg čovjeka nije takav). Koliko je potomstvo bilo važno za biblijske ljude pokazuje i jedna židovska izreka koja kaže: „Onaj tko si ne želi potomstvo, kao da je prolio krv ili umanjio Božju sliku.”

Odgoj djece jest zahtijevao napor, ali i ljubav. Mladi su starije poštivali i uvažavali njihovu mudrost i iskustvo, jer je mudrost smatrana bogatstvom za obitelj. Djeca su se ugledala u starije i nastojala slijediti njihov primjer, a roditelji su odgajali djecu da poštuju starije. Kao i sva razigrana djeca i biblijska djeca su se bezbrižno igrala. Iako Biblija ne donosi puno podataka koje igračke su koristili, skoro je sigurno da biblijska djeca nisu imala izbor igrački kakav to imaju današnja djeca. Arheologija je pronašla igračke poput štapića, zemljanog posuđa, zemljanih lutki. Biblija izričito spominje loptu, koja je očito služila za igru. U Iz 22,18 se ističe da će Bog one koji ne budu slušali Njega baciti kao loptu po zemlji. Iako se ne opisuje nikakva igra loptom, očito se lopta koristila za igranje. Prorok Zaharija također govori o činjenici da su se djeca igrala, iako ne specificira koja vrsta igre je to bila (usp. Zah 8,5).

Biblijska hrana

Prvi ljudi na zemlji su bili lovci i hranili su se uglavnom lovinama, a tek kasnije se počela obrađivati i zemlja, pa se hrana pribavljala od zasijanih plodova i uroda zemlje. Lovili su uglavnom životinje i njima se hranili, ali bavili su se i ribolovom, i čini se da su voljeli ribu. U Bibliji se čak spominje i na koje se sve načine lovila riba: pa se tako kaže da se lovila udicom, ostima, mrežom. Uz ribu, na jelovniku se nalazilo razno voće kojeg u Svetoj Zemlji ima u izobilju. Među ostalim, često se jelo grožđe, suho grožđe, šipak (koji je zbog svoje ljepote i ukusnosti bio simbol plodnosti) kojeg su mnogi obožavali. Čak je i ogrtač velikog svećenika bio ukrašen simbolima šipka. Biblijski ljudi su se obilato hranili i smokvama, maslinama, ali i bademima i lješnjacima. Uz voće, biblijski ljudi su obilato koristili i povrće. Često se spominju krastavci, luk i bijeli luk. Voljeli su i hranili se i medom, ali se čini da zbog obilja divljeg meda, nisu sami uzgajali pčele u košnicama. Hrana se uglavnom pripremala bilo kuhanjem, bilo pečenjem. Biblijski ljudi su bili skromni što se tiče hrane. Nije se „izmišljalo” što će se kuhati, i nije se bilo „izbirljivo” po pitanju hrane. Biblija tako govori da se uglavnom jeo kruh, zatim mlijeko i mliječne prerađevine, čorbe te pečenje od životinja. Čak se spominju i razne posude u kojima se hrana pripremala, poput kotlića, lonca, tave i zdjele.

Glavna hrana je bio kruh. Ljudi su odgajani da kruh smatraju svetim. Tako i danas postoji običaj na Bliskom Istoku da ljudi ne ustaju pozdraviti gosta, ako ovaj dođe dok ljudi blaguju kruh. Tek kad završe blagovanje kruha, ustaju i pozdravljaju gosta. Koliko poštuju kruh pokazuje i običaj da kruh nikad ne režu nožem, nego ga uvijek kidaju rukama. Dakle, ne stavljaju oštricu noža na „svetost” kruha. Kruh se u biblijsko vrijeme najčešće pekao na ravnu kamenu. Ljudi bi zapalili vatru i nakon što bi se kamen ugrijao, sklonili bi žar i pepeo, te na vruć kamen stavili tijesto, na koje su ponovno stavljali pepeo koji su, nakon što je kruh bio pečen, odstranjivali.

Iako se jelo i meso, ono nije bilo često na stolu. Glavni razlog tome je zasigurno činjenica da se klanjem životinja stado smanjivalo, a stada su bila jedan od glavnih izvora preživljavanja. Tako da se meso pripravljalo uglavnom za posebne zgode. U pripremi jela uglavnom se koristilo maslinovo ulje, kojeg je bilo u dovoljnim količinama. Osim kruha, Biblija govori i o pravljenju „kolača”.

Biblijski ljudi su jeli tri puta dnevno. Doručak je najčešće bio lagan, i jeo se uglavnom kruh ili voće te sir. Ručak je bio nešto bolji, i sastojao se od kruha, bobica, maslina i smokava. Glavno jelo je bila večera, kada je cijela obitelj bila na okupu. Večera je bila glavo jelo i zbog toga što su dani bili topli, a večeri su ipak bile ugodnije i svježije. Za večeru je obično bilo kuhano jelo, neka vrsta čorbe, uglavnom od povrća i ponekad malo mesa, začinjena sa sezonskim začinima. Prije jela je bila kratka molitva, ili blagoslov. Potvrdu toga imamo i u Isusovu primjeru kad je blagoslovio hranu prije nego li je dao mnoštvu. Prije ručka ljudi su obavezno prali ruke, što su farizeji smatrali kao jednu od važnih vjerskih dužnosti. Treba reći da su biblijski ljudi i postili. Post je bio čin kojim se pokazivala poniznost, žalost i ovisnost o Bogu.

Svetopisamska gostoljubivost

Gostoljubivost je karakteristika koju bi svatko trebao njegovati i prakticirati. Iako je katolički svijet u Bosni i Hercegovini bio poznat po svojoj gostoljubivosti, čini se da se ona polako počela „stavljati u stranu”. Stoga je podsjećanje na gostoljubivost danas jednako važno, jer prihvaćanje gosta ili stranca s ljubavlju i dobrohotnošću je stav koji bi morao krasiti svako ljudsko biće. I mnogi narodi, od najstarijih vremena, bili su svjesni ove potrebe. I ne samo svjesni, nego se gostoljubivost i očekivala; moglo bi se čak reći da je bila obveza. Gostoljubivost je bila proces „prihvaćanja” stranaca, koji su u tom procesu od stranaca postajali gosti. Međutim, svetopisamska gostoljubivost ima posebne nijanse budući da Bog i Krist igraju važnu ulogu u ovoj stvarnosti; naime oni se prikazuju kao gostoljubivi domaćini. A obveza je svakog vjernika slijediti Krista i njegov primjer.

Dužnost štiti strance i iskazivati im gostoljubivost je ne samo preporuka biblijskim ljudima, nego je to obveza koja proizlazi iz Božje odredbe u knjizi Levitskog zakona, gdje se kaže: „Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Jahve, Bog vaš.” (Lev 19,33-34).

Ulazeći u kuću, gost je obično izuvao obuću, da ne bi prašnjavom obućom uprljao kuću. Izuvanje obuće je bio znak brige i poštovanja. A budući da najveće poštovanje zaslužuje sam Bog, praksa je muslimana i danas da ulazeći u Božju kući izuvaju obuću. Jedan od zanimljivih običaja koji se primjenjivao kao znak gostoljubivosti prema strancima je bilo pranje nogu strancima, što je bila oznaka da je „stranac” postajao „gost”. Da je gostoljubivost bila važna, pokazuje i činjenica da je ona Bogu draža od posta. Prorok Izaija to jasno ističe: „Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat’ spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.” (Iz 58,6-7).

Sveto pismo donosi nekoliko primjera kako se pozdravljalo gosta. Prvi način pozdrava i izražavanja gostoprimstva je verbalni pozdrav. U Bibliji se tako spominju pozdravi poput „Zdravo”, „Mir vama”, „Mir kući ovoj”. Drugi način pozdrava je bio poljubac u obraz. Samuel je poljubio Saula, nakon što ga je ovaj pomazao, a i sveti Pavao govori o „svetom cjelovu”.

Gostoljubivost ili negostoljubivost je jedna od stvari prema kojima će se ljudima suditi (vidi Mt 25,31-46), što je više nego dovoljan razlog da svaki čovjek obvezu gostoljubivosti ozbiljno shvati.

Bolest i zdravlje

Od početaka ljudskog roda ljudi su nastojali oko zdravlja i pokušavali liječiti bolesti koje su bile sastavni dio života. Iako se ne može potvrditi da su biblijski ljudi umirali od raznih vrsta „raka”, kao što je to slučaj u današnje vrijeme, bilo je bolesti s kojima su se biblijski ljudi nastojali nositi i njih liječiti. Zanimljiva je stvar da su „liječničku praksu” kod Izraelaca više obavljali svećenici i proroci, nego li specijalizirani liječnici. Razlog je uvjerenje da zdravlje daje Bog, a ne čovjekova sposobnost.

Uz zdravlje se veže i osobna higijena. Možda će izgledati nevjerojatno, ali sapun nije izum modernog čovjeka, nego su se sapunom koristili čak i biblijski ljudi. Sapun se pravio od lužine i pepela. U knjizi proroka Jeremije se govori: „’Da se i lužinom opereš, napravljenom od mnogo pepela, ostat će mrlja bezakonja tvoga preda mnom’ – riječ je Jahve Gospoda” (Jr 2,22). Zanimljiv je još jedan detalj biblijskih ljudi kad se govori o higijeni. Naime, biblijski ljudi su se običavali mazati maslinovim uljem. Mazala se koža da se ne bi previše osušila i popucala na suhoj klimi, tj. na taj način se kožu držalo svježom. Maslinovo ulje se nanosilo na kožu najčešće nakon kupanja.

Zanimljivo je da najčešće biblijski ljudi nisu bolest povezivali s lošom hranom, ili vodom, nego su je prije svega povezivali s Božjom voljom. To jest, bolest nisu uzrokovali neki prirodni čimbenici, nego Bog. I u tom kontekstu, liječnik nije bio privlačno zanimanje. Čak štoviše. Biblijski čovjek se više oslanjao na molitvu, nego li na liječnika i lijekove. Zanimljivo je da Stari zavjet ne spominje ime ni jednog liječnika, dok Novi zavjet samo spominje ime „ljubljenog liječnika” Luke – Kol 4,14. U početku su biblijski ljudi smatrali da je grijeh uzrok bolesti. Ipak, negdje u vrijeme pisanja knjige o Jobu, ovo više nije bio slučaj. To jest, Job je smatrao da grijeh nije uzrok njegove bolesti. On donosi jedan novi prijedlog. To jest, grijeh nije uzrok bolesti, niti je to kršenje Božjih zapovijedi, nego je korijen bolesti u božanskom planu, kojeg bolesnik ne mora, a često, i ne razumije. Ono što se od bolesnika traži jest povjerenje da su Božji razlozi za pripuštanje bolesti pravedni i ispravni. „Negativan” stav prema liječnicima, posebno u ranim biblijskim vremenima potječe zasigurno od činjenice da se Boga smatralo jedinim iscjeliteljem – liječnikom. Zanimljiva je činjenica da su biblijski ljudi u vrijeme bolesti čak konzultirali i glazbenike. Tako je Saul, kad je bio napadnut od strane „duha”, tražio Davida da mu svira na harfi, i Saulu bi „odlanulo i bilo bi mu bolje, a zao bi duh odlazio od njega„ (1 Sam 16,23).

Što se tiče lijekova koji su se koristili u biblijsko vrijeme, o tome nema puno podataka. Za liječenje su se uglavnom koristili prirodni sastojci koji su bili dostupni ljudima. Najpoznatiji lijek u SZ je bio „balzam”; koristilo se i „namirisano vino” kao neka vrsta lijeka, to jest kao nešto što je ublažavalo bol.

Još je jedna stvar važna za naglasiti kad se govori o liječenju i ozdravljenju u Novom zavjetu. Jedan od uvjeta ozdravljenja vrlo često se spominje vjera. Bez nje, ni sam Isus nije mogao činiti čuda, pa tako ni čuda ozdravljenja.

Kao što je rečeno na početku, nemoguće je u ovako kratkom prikazu donijeti sve bogatstvo običaja biblijskih ljudi. Ovdje su donijeti samo neki, prije svega oni koji se tiču važne sastavnice društva, a to je obitelj – njen začetak i kraj. I iz ovog prikaza je jasno, da je Bog uvijek tu – i na početku i na kraju ljudskih života. On je onaj o kojem sve ovisi, oko kojeg se sve „vrti”. Tu činjenicu biblijski čovjek nije nikada „smetnuo s uma”, a ne bi trebali ni mi danas. Jer bez Boga ništa nije moguće! Jer netko je lijepo rekao: S Bogom je život beskrajna nada, a bez Boga je život beznadni kraj! Kršćanski pisac John Calvin Maxwell je napisao: Bog želi biti partner tijekom našeg života. Prečesto smo u iskušenju da svoj teret sami nosimo, ili da ga potpuno predamo Bogu, a mi da ništa ne činimo. Bog ne voli ni jedno ni drugo. Ponekad on ide ispred nas, a ponekad iza nas – ali nikad ne ide bez nas. Bez Boga… ne možemo mi. Bez nas… ne želi Bog!