Sve je više medijskih natpisa o djeci mlađega uzrasta koja postaju žrtve online komunikacije i koja putem igrica bivaju zavedena i navođena na kojekakve negativne akcije, pa čak i samoubojstvo. Djeca koja u osjetljivoj fazi svoga odrastanja umjesto živoga kontakta imaju ekran i virtualni svijet lako postaju mete grabežljivaca čije nakane rijetki propituju i čiji identitet ostaje tajan.
Javan je jedino strašni i neljudski rezultat njihova nastojanja kojim se djecu tjera u smrt. Podložna utjecajima, o uzrocima i ciljevima kojih ne promišljaju, djeca se olako predaju zlobnim i namjernim nagovaranjima sa zaslona sprave kojoj je prvotni cilj bio sasvim drukčiji. Telefon je izgubio svoju svrhu povezivanja drugih. Postao je upravljačem ljudskih života i onaj koji ljude sve više udaljava jedne od drugih, a ideja je bila da ih jače spoji i održi u komunikaciji. Nestalo je komunikacije kao takve, a stvorena je svakodnevna ovisnost i komuniciranje na daljinu koje gubi smisao jer svakodnevne riječi i potrebe pretaču se putem video veze bez ikakve potrebe susreta s drugima ili kontakta očima, dodirom, osmijehom. Sve više živi susret osobe s osobom postaje nepoznanica mladim generacijama koje upravo iz svoga neiskustva postaju žrtve iste te naprave koja od sredstva kontakta postaje sredstvo razdora.
Kada bismo sad proveli anketu među mladima, sigurno polovica njih ne bi znala što znači fiksni telefon niti kako on izgleda. Michael O’Brien u svojoj knjizi Njujorška luda primjećuje: „Ljudi se koriste mobitelima kao gumicama za brisanje drugih živih bića. Pritiskanjem tipke čovječanstvo se rastvara i postaje ne-biće ili se, u najboljem slučaju, zamrzava i pretvara u apstrakciju. Najintimniji razgovori prenose se javno, pri čemu njegovi korisnici ne vode računa o tome da ih netko možda sluša, i oni koji to žele i oni koji ne žele. Na pretrpanoj ulici to se događa toliko često da nikada nisi siguran koja rečenica pripada kojemu od ovih fragmenata koji slobodno lebde u zraku.”
Prava i odgovornost
Vrijeme u kojemu svjedočimo i pojave epidemija i raznih drugih prirodnih katastrofa i nedaća, ne pridonosi boljitku popravljanja odnosa mladih ljudi i njihove okoline a kamoli obogaćivanja njihova kontakta s prirodom. Ne, sad se ljude i zakonski sprječava biti u prirodi, biti jedni s drugima, potpiruje se strah od drugih, tobože da ne zaraze jedni druge, a zaraza koja izvire putem virtualnih kontakata ne štedi nikoga. Virus ubija sporadično a Blackout izazovi na TikTok-u i Plavi kit ciljano. I što tu roditelji mogu, odrasle osobe koje su odgovorne za svoju djecu koja pak uslijed opetovanih peticija o pravima djeteta imaju sva prava ali ne i odgovornost, a roditelji ipak ostaju odgovorni za ponašanje djece koja se od njih otuđuju sve očitije i sve brže. Roditelji poput bankomata i robota ispunjavaju potrebe djece koje narastaju sve to više kako novi modeli mobitela ili igrica bivaju izbačeni na tržište. Možeš li to priuštiti oče, majko? Ne možeš? Koji luzeri, u kakvoj obitelji se rodih, ništa mi ne daju, ništa mi ne mogu pružiti. Stanu se uspoređivati s materijalno bolje stojećim prijateljima i tada tek nastaju komplikacije i problemi. Sve se to prenosi na ostale sfere ljudskoga živoga, a posebice na međuljudske odnose. „Sve je slobodno! Ali sve ne koristi. Sve je dopušteno! Ali sve ne saziđuje” (Kor 10,23).
Vrijeme kad su samo ljudi u gradovima imali osigurane fiksne telefone i kad je komunikacija ovim putem bila luksuz, ostaje u prošlosti sjećanja generacija koje se polako ali sigurno primiču svom kraju. Generacija koje su zapamtile susrete, živu riječ i druženja te u skladu s prirodom i njezinim mijenama usmjeravale svoje aktivnosti. Znalo se kad proljeće dolazi, kako provesti raspust, kad zemlja uzvraća znojem natopljen trud a zima blaži umorne ruke. Učilo se o životinjama koje slijede prirodni tijek, usklađujući svoje aktivnosti s promjenama koje vrijeme donosi i o kojima im ovisi opstanak. Prepoznavalo se drveće po obliku lista, biljka po plodu, cvijet po boji.
Sve to polako nestaje. Poljoprivreda se gasi iako je sve potrebnija, stočarstvo izumire, ljudi obolijevaju od čudnih bolesti u sve većem broju. Afrikom haraju najezde skakavaca i uništavaju teški trud i povećavaju muku stanovništva koje se stalno suočava s glađu i neimaštinom u nepovoljnom prirodnom okruženju. Djeca u prirodom bogatoj zemlji koju tek podrazumijevaju, ne znaju prepoznati osnovne karakteristike drveća, sjemenja, cvijeća, godišnjega doba. Sve prolazi mimo njih zasjenjeno svjetlilom ekrana. Tu su, a nisu tu. Istodobno, čovjek bi se vinuo u svemir. Najnoviji napisi kazuju da bi čovjek rado otvorio hotel u svemiru i da se upravo sada u to ulažu silni napori i traže sredstva kako bi se taj naum i ostvario. Opustošena zemlja, pogođena svakojakim nedaćama uzrokovanim nezahvalnim i ubilačkim ponašanjem njezinih stanovnika uzvraća prirodnim katastrofama. I sad to isto biće hoće krenuti uništavati više sfere jer su mu postojeće postale tijesne za sve obijesti koje je naumio provesti.
Pobjeda i otkupljenje
Tijesno mu je u svojoj koži, stara izreka koja postaje svakodnevica za sve veći broj ljudskih bića. Htio bi se vinuti, a nije ni prizemljen kako treba. Ne primjećuje bližnjega, a hoće svemirca, biće s drugoga planeta, jer je ovo sa svojega planeta dobrano izmaltretirao, iscrpio i odbacio. Sad se hoće širiti dalje, zagaditi dodatno zrak koji i sam udiše zaboravljajući napore predaka koji su podnosili i dobro i zlo na putu osiguravanja života budućim naraštajima. Sve to nezahvalno odbacuje ponukan traganjem za otkrićima novoga i drukčijega, novoga vremena, novih ljudi, novih vidika. A ne vidi čudesnost vlastitoga stvaranja. Zahvalnost i licemjerje ne mogu ići zajedno. Zvukovi koji odnekud podsjećaju na druge ljude ga ne zanimaju osim u omjeru koristi koju mogu donijeti. „Bezumnik reče u srcu ‘Nema Boga’. Pokvareni rade gadosti. Nitko da čini dobro. Jahve s nebesa gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži. No, svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro – nikoga nema” (Ps 14,1-3) .
Ipak, Uskrs dolazi i podsjeća da bez obzira na to kako se čovjek ponašao i živio, Onaj koji nije prezao skinuti svoju haljinu i dati je drugome, koji ne poznaje oholost i himbu, dolazi i donosi mir. Ne stremi za krajnostima, nema želja koje bi druge povređivale, došao je darovati Ljubav koja oplemenjuje, čini boljim, vezuje, spaja i raduje. „Jer premda slobodan od sviju, sam sebe svima učinih slugom” (Kor 9,19). Thomas Merton u svom djelu Misli u samoći zapitano promišlja: „Zašto bih ja trebao biti bogat kada si ti bio siromašan? Zašto bih želio biti slavan i moćan u očima ljudi kada su sinovi onih koji su slavili lažne proroke i kamenovali one prave tebe odbili i prikovali na križ? Zašto bih u srcu gajio nadu koja me izjeda – nadu u savršenu sreću u ovome životu – kada takva nada, osuđena na propast, nije ništa drugo doli beznađe?”
Promatrajući Isusa i križ vidimo pobjedu i otkupljenje, razumijemo značenje izazova i poteškoća koji se pojavljuju kada odlučimo prihvatiti vlastiti križ, slijedeći Njegov primjer. Što nam je činiti da ne malakšemo i ne skrenemo s puta? „Dobrovoljno biti Kristov Cirenac, na taj način izbliza pratiti njegovo krhko Čovještvo, u običnim dronjcima, za jednu zaljubljenu dušu nije znak nesreće, nego nam daje pouzdanje u blizinu Boga, koji nas blagoslivlja zbog toga izbora”, ističe sv. Josemaria Escriva.
