Zanimljivo je bilo saznati iz novina da se po kardinalu Stepincu zove jedno sveučilište u Americi i da studenti jako dobro poznaju zasluge ovoga velikana koji je činio sve skriveno i skromno, a što je izrodilo velikim plodovima.
Cijeli je rat bio u sukobu s vladajućima i nastojao spasiti maloga čovjeka, onoga koji ničim nije izazivao sudbinu osim svojim imenom i prezimenom, svojim podrijetlom ili aktivnošću koja je bila suprotna službenoj. Znalo se za Stepinca i u ovoj našoj napaćenoj zemlji i tiho se spominjalo nesretnoga suđenja koje se održalo samo da bi se forma ispunila, a koje je unaprijed smišljeno proizvelo akt uništenja i objede. I tako je tihi čovjek, napaćenoga lica, ostao skriven u izolaciji župnoga stana, prepušten svakojakim zlostavljanjima onih koji ga nisu mogli gledati u oči jer bi ih one odale i jer nisu mogli podnijeti dobrohotnost lica koje ne sudi, nego razumije, prihvaća i trpi.
Kako je taj samozatajni čovjek uspijevao pronaći načine da spasi bližnjega, da izloži sebe pogibli zna samo Onaj koji ga je vodio i hrabrio. Onaj koji mu je davao snage da izdrži i ljubavi da ne zamrzi. I nije on jedini trpio zlo vremena u kojemu je živio. I njegova subraća su stradavala bez ikakve krivice osim što su bili to što jesu. Tako su fra Vinka Vujicu iz Busovače, nakon Drugoga svjetskoga rata, optužili da je govorio protiv države i još mu svašta „prišili”, odredili i mjesto „zločina” te mu dosudili zatvorsku kaznu, a jadni čovjek je baš u to vrijeme bio u bolnici u Zagrebu. I kad su mu pročitali optužnicu, on je iznio svoj alibi i uložio žalbu. Sudsko vijeće je žalbu uvažilo, ali je presudu zadržalo i on je otpremljen u zatvor. Ostao je tamo deset godina i pretrpio silna zlostavljanja koja su ostavila traga na njegovu zdravlju. O događajima u zatvoru je uglavnom šutio. Nakon sramne presude bilo je izlišno u jednoumlju išta pokušati dokazivati!
Zašto to rade?
Stepinac i danas nema mira. Usprkos brojnim svjedocima, žrtvama koje su tijekom života nosile križ i uspjele se nekako osoviti na noge, njegovo ime i dalje blate sljedbenici onih koji su ga prvotno optužili i podmetnuli laž. I zašto to rade? Kako bi drukčije opravdali nedjela očeva svojih. „Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. Zato ste svjedoci i sumišljenici djela svojih otaca: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete” (Lk 11,48).
Stepinac je u svom obraćanju studentima 1938. godine osudio rasističke ideologije Trećega Reicha govoreći: „Ljubav prema svojoj naciji ne može čovjeka pretvoriti u divlju životinju, koja sve uništava i poziva na odmazdu, ali ga mora oplemeniti, tako da vlastita nacija osigurava poštovanje i ljubav drugih naroda.” U svakom vremenu, današnje nije iznimka, proganjani su ljudi koji su govorili istinu, koji su odbijali prikloniti se zlu ili pokleknuti pred njim. Takvi ljudi su svojim životima platili i svojom vjerom uzvratili. Sveti Ivan Pavao II. svojim životom je svjedočio, upućivao kako treba vjerovati, koji put slijediti jer je i sam osjetio na svojoj koži pogubnost režima koji je progonio i uklanjao neistomišljenike. Govoreći o blaženom Stepincu, istaknuo je: „U svom ljudskom i duhovnom putovanju blaženi Alojzije Stepinac dao je svom narodu svojevrsni kompas koji će mu poslužiti za orijentaciju. A ovo su bili njegovi glavni orijentiri: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima, čak i do ponude oprosta, i jedinstvo s Crkvom vođenom Petrovim nasljednikom.”
Vjera svakoga čovjeka bila je i jest na kušnji, u trenucima kad proživljava stalna ponižavanja, razaranja, pošasti, zabrane, podcjenjivanja, omalovažavanja. Svime ovime odiše i naše vrijeme, vrijeme koje proživljava kataklizmu i koje se ne smiruje. S pravom se pitamo jesu li ovo posljednja vremena, hoćemo li doista biti svjedoci propasti našega vremena. Što nas može spasiti? Vodi se strahovita bitka za duše i to prikrivenim sredstvima, stupicama za umorne i obeshrabrene ljude, umješno ponuđenim idejama, kako navodi Josip Blažević u svojoj knjizi Proroci novoga doba. Kad čovjek klone i kad se osjeti sam i napušten od drugih ili baš pritisnut drugima, ostaju vjera, nada i ljubav. Ima netko tko nas nosi kad malakšemo, kad smo zdvojni, kad ne vidimo izlaz. Tako Robin Harris, britanski povjesničar i svojedobno savjetnik premijerke Margareth Tacher, primjećuje o Stepincu: „Vjerovao je da Bog nikada ne bi napustio njega, Crkvu ili njegov narod. Nije pobrkao ovu kombinaciju vjere i nade sa samopouzdanjem. Nije vjerovao u sebe kao u nekoga tko bi se mogao boriti bez božanske pomoći.”
Slični vjetrovi
Često ljudi zaborave da smo samo gosti na ovoj zemlji, da tek plutamo bespućima Božjega davanja, ostavljajući dobre ili loše tragove na uzburkanoj površini, ovisno što smo izabrali da nas vodi kroz život. Različite ideologije su zatrovale ljudske umove i navele ih na ponašanja koja im naknadnom pameću izgledaju daleko od njih samih, ili, naprotiv, služe kao sredstvo kojim se diče, kojim drugima daju primjer o vlastitoj važnosti ili bitku. Službenici komunističke ideologije proganjali su one koji nisu isto mislili, koji ih nisu slijepo slijedili, koji su propitivali, istraživali. Svećenici su često bili meta njihovih nastojanja da stvore jednu naciju, jednu misao, jednu shemu življenja. Ako im ne bi imali što prigovoriti, onda su kreirali procese, javno blatili, zatvarali i prijetili. Još jedan Vujica iz Busovače, ovaj put don Žarko, ne tako davnih 80-ih godina završio je u zatvoru bez ikakva pojašnjenja. Strpali su ga u ćeliju s ubojicama i kriminalcima, vrijeđali, ponižavali i nastojali psihički dotući kasnonoćnim ispitivanjima. Kad je biskup Jozinović dobio dopuštenje da ga posjeti, hrabrio ga je i tješio, jer je i sam prošao sličnu torturu i znao je da pravde nema u režimu koji kroji vlastite ideje na temeljima moći i veličanju kulta ličnosti. Tako je to bilo, a i danas slični vjetrovi pušu, prerušeni u novo ruho: demokraciju, ljudska prava, privatnost, slobodu odlučivanja dok stvarnost niječe sve navedeno. Sinovi onih koji su proganjali tada naučili su od svojih očeva kako postupati kad drugi ne prihvaća njihove argumente, kako vladati kad drugi ne pristaju na silu, sve to oni danas uspješno primjenjuju držeći ovu zemlju u okovima beznađa, zapuštenu i samu, zemlju koja vjekovima proživljava scenarij vlastite propasti. Biti sretan u ovoj zemlji jest privilegija onih koji ne znaju što je sreća uistinu, onih koji tijela hrane, koji se bahate dok im umovi prazno isijavaju mantru davno naučenu, mantru u kojoj drugi ne postoje osim da njima služe. Nema u njima vjere. „A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo. Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga” (Heb 11, 1-3).
Kako Hariss ističe: „Stepinac nije, to se mora reći, primarno svetac za sretne ljude koji žive udobne živote. On je zaštitnik onih koji su u nevolji, a mnogo je nevolje u svijetu. On je svetac za one koje nisu u kontroli događaja, nego moraju iz njih izvući najbolje što mogu, onih koji imaju dužnosti koje prijete da će ih slomiti, onih koji su progonjeni i koji odbijaju kompromitirati svoja uvjerenja, onih koji vide kako se sve urušava, ali zadržavaju povjerenje u moćnu Božju ruku, onih koje vrijeđaju i izruguju, ali koji vole one koji ih mrze i koji traže njihovu smrt. To je sudbina kršćana u svakom dobu.”
