Početna stranica » Povijest Bosne Srebrene

Povijest Bosne Srebrene

991 pregleda

Fra Ivan Stražemanac (Kopijarević) rođen je u selu Stražemanu na obroncima Papuka 1673, a umro u Velikoj 1757. godine. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je vjerojatno u samostanu u Našicama, a godinu kušnje proveo u Velikoj. Filozofski studij završio je po svoj prilici u Budimu, a teološki u Brescii.

Od 1718. do 1721. predavao je teologiju u Budimu, gdje je službovao i kao gvardijan (1723-1726). God. 1726. biran je za definitora Provincije, a od 1729. do 1732. bio je i provincijal Bosne Srebrene. Istakao se i kao (do)graditelj samostana u Budimu i Beogradu, a u vrijeme njegova provincijalstva više je rezidencija proglašeno samostanima (u Vukovaru, Cerniku, Radni, Tolni i Beogradu). Nakon službe provincijala bio u dva navrata biran i za generalnoga vizitatora (u Provinciji sv. Ladislava i u vlastitoj provinciji).

U povijesti Bosne Srebrene Stražemanac se najčešće spominje kao autor latinskim jezikom pisanog omašnoga ljetopisno-povijesnoga djela Paraphrastica et topographica expositio totius almae provinciae Bosnae Argentinae fratrum minorum de opservantia … (Velika, 1730), koje je sačuvano u rukopisu. Djelo je pisano dobrom latinštinom i sadrži velik broj raznolikih dokumenata vezanih za Bosnu Srebrenu, pa su se njime koristili brojni drugi povjesničari i ljetopisci. Autor se osim toga služio i prethodnim ljetopisnim bilješkama, posebice fra Nikole Ogramića i fra Andrije Šipračića. Djelo ima trinaest poglavlja. U prvome je riječ o prijelomnim događajima u povijesti Bosne te o postanku i razvitku provincije Bosne Srebrene, u drugom o velikim teškoćama franjevaca pod turskom vlašću, u trećem i četvrtom o kustodijama i samostanima Bosanskoga vikarijata, u petom o postradalim i srušenim samostanima, u šestom o redovnicima sveta života i o mučenicima, u sedmom o franjevcima biskupima, u osmom o pojedinim vikarima i provincijalima, u devetom o dekretima i privilegijama podijeljenim Bosni Srebrenoj od papa i kongregacija, u desetom o carskim privilegijama, a u jedanaestom o svjedočenjima visokih crkvenih i vojnih dostojanstvenika. Najopširnije, dvanaesto poglavlje sadrži topografiju (mjestopis) pojedinih samostana u Bosni, Slavoniji, Dalmaciji i Ugarskoj, dok se u trinaestom prezentiraju crteži velikoga i maloga provincijskoga pečata te pečata svih ondašnjih samostana i rezidencija.

Djelo je u prijevodu Stjepana Sršana objavljeno (dvojezično) tek u novije vrijeme, i to dvaput, prvi put u Zagrebu 1993, a drugi put u Osijeku 2010. godine. Naslov mu je u odnosu na izvorni nešto izmijenjen pa glasi Expositio provinciae Bosnae Argentinae / Povijest franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Unatoč tomu što je riječ o vrlo vrijednom i zanimljivom djelu iz pera uglednoga člana Provincije, za njegova se autora dugo uopće nije znalo. Uzrok su tome bile vrlo burne okolnosti koje su u Provinciji nastupile u vrijeme Stražemančeva nasljednika na mjestu provincijala fra Antuna Markovića. Naime godine 1735. bilo je na generalnoj upravi Reda odlučeno da se provincija Bosna Srebrena podijeli u tri dijela. Prvi bi dio činila Bosna Srebrena na području Bosne i Slavonije od Osijeka do Gradiške (provincijal fra Šimun Mecić iz Požege), drugi Provincija sv. Kaja u Dalmaciji (provincijal fra Jeronim Filipović iz Rame), a treći Provincija sv. Ivana Kapistrana sa samostanima u Ugarskoj, Srijemu, Banatu, Srbiji i Transilvaniji (provincijal fra Luka Karapandžić iz Baje). Prekosavski franjevci, a među njima i sam Stražemanac bili su vrlo nezadovoljni što su tim prijedlogom podjele srijemski samostani bili odvojeni od slavonskih. Kad su srijemski gvardijani (iz samostana u Vukovaru, Šarengradu, Iloku i Petrovaradinu) odlučili da ne priznaju poglavare novopredložene kapistranske provincije, iz uprave Reda u Rimu popustili su, pa spomenuti prijedlog podjele uopće nije bio proveden, nego su se te 1735. godine od Bosne Srebrene odvojili samo dalmatinski samostani u novu Provinciju sv. Kaja, a prekosavski su samostani u novu Provinciju sv. Ivana Kapistrana odvojeni tek 1757. godine (dakle u godini Stražemančeve smrti). Međutim sukobi i nesporazumi između bosanskih i prekosavskih franjevaca još će dugo potrajati. U njima je bosanske franjevce zastupao fra Filip Lastrić napisavši 1765. svoje znamenito historiografsko djelo Epitome vetustatum Bosnensis provinciae, a prekosavske fra Emerik Pavić svojim polemičkim spisom Ramus viridantis olivae (1766). Pavić je u tom djelu gotovo u cijelosti prepisao Stražemančev rukopis, a da autora uopće nije spomenuo. To je bio i glavni razlog što je Stražemanac dugo bio gotovo posve zaboravljen.

Ovo djelo pisano je dobrom latinštinom i sadrži velik broj raznolikih dokumenata vezanih za Bosnu Srebrenu, pa su se njime koristili brojni drugi povjesničari i ljetopisci

Navodim najprije jedan ulomak iz prvoga poglavlja u kojem je riječ o pogubljenju posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U njemu se, dakako, spominju i brojna nagađanja o načinima i okolnostima toga pogubljenja:

I malo kasnije je tiranin naredio svome magistru Perzijancu da ubije Stjepana. No Mehmedov kuhar je zarobljenog kralja, ne znam zbog kojeg zločina, živog ogulio. Postoje i takvi koji smatraju da su Stjepanu odrubili glavu, a drugi da su ga privezali uz drvo i ubili strijelama. Mi se držimo stalne predaje naših prethodnika te mu s većinom, kao i svjedočanstvima pisaca onoga doba, pripisujemo ovaj epitaf: „U ovom grobu leži posljednji kralj Bosne bez kraljevske krune, ali i bez vlastite kože. On preote Kraljevstvo ocu ugušivši ga konopcem, a svojem zaštitniku uskrati ugovoren danak. I zato je bio (po Božjem dopuštenju) pohlepan čovjek sav živ oguljen podno bogate tvrđe. Učite se smrtnici, roditelji, uresite se pravednošću, da se jednom zadana vjera ne krši. Jer slabo je kraljevstvo koje počiva na zlu, slabije i nesigurnije od oružja. No, Bosnu upropasti i jedno i drugo zlo”.

 Drugi je ulomak iz petoga poglavlja. U njemu je riječ o sudbini samostana sv. Petra u Gornjoj Tuzli te o tome kako je u vrijeme austro-turskog rata oko 3000 katolika iz tuzlanskog kraja prevedeno u „carsko područje”:

Samostan sv. Petra apostola u Gornjoj Tuzli (Salinae). Neki je pukovnik iliričke narodnosti i carske vojske imenom Perčinlija 1690. g. zajedno sa svojim združenim četama, kad su se Turci borili kod Gornje Tuzle, preveo preko 3000 kršćana u carsko područje. U to vrijeme samo je gvardijan s jednim fratrom ostao u tuzlanskom samostanu, dok su se ostala braća kojekuda raspršila. Taj gvardijan napustio je samostan iz straha pred turskom osvetom i došao s tim katolicima u carsko područje.

I napokon, ovaj osvrt na Povijest franjevačke provincije Bosne Srebrene i njezina autora završit ću kratkim ulomkom iz dvanaestog poglavlja u kojem je riječ o topografiji samostana sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci:

Ovaj samostan smješten je ispod brda punog grebena gdje se sada vidi skoro nepristupačna rupa i gdje se bl. Angelo od Travnika (Herbosa), kako se priča, krio tri godine radi pokore. S istočne strane samostana nalazi se vrt kroz koji teče rijeka Trstivnica (Trstionica) tako da je polovica vrta s ove, a druga polovica s one strane rijeke. Ima i druga rijeka zvana Stog, udaljena od samostana jednu talijansku milju i veoma korisna za zdravlje. Nedaleko od samostana nekad se nalazio čuveni grad Banski Dvori (Curia Bani) koji se sad općenito naziva Sutjeska, dosta jadna, s oko 20 kuća katolika i nevjernika Turaka. Prema istoku, na udaljenosti od tri talijanske milje preko nekog brda, još se vide ostaci stare tvrđave Bobovac, sjedišta bosanskih kraljeva koji su sad ruševina i koji su nastanjeni divljim životinjama. Sa zapadne strane spomenutog samostana vide se tragovi nekih zidina gdje je bio, kako pričaju, samostan klarisa posvećen sv. Jurju. Nedaleko odatle nalaze se u gradu Varešu rudnici željeza, a u selu Borovica rudnici bakra. Ovdje ne manjkaju ni druge vrijedne rude, ali ih ipak suludi Turci ne iskorištavaju kao u ranija vremena. Ovaj samostan spominje i p. Gonzaga tvrdeći da je on drugi samostan ove provincije i da je bio podignut na početku od vjernika naše provincije, a kasnije ga proširio bosanski kralj Toma.