Post je oduvijek bio specifičan vid kršćanske pokore povezane s obraćenjem, metanoiom. Takav bi post trebao pomoći vjerniku da ustraje u vjeri, da promijeni vlastiti život kako bi donio plodove dostojne obraćenja. Međutim, post nije prisutan samo u kršćanstvu, nego i u gotovo svim religijama i to s otprilike istim motivima: obraćenje, pokora, čišćenje duše, prosvjetljenje, obrana od zloga i sl. Također su slični i načini na koji pripadnici određenih religija poste: post je obično vezan uz određene dane ili vrijeme u godini, individualan ili pak kolektivan (npr. kad cijeli narod posti). Postom se, zapravo, čovjek priznaje Božjim stvorenjem koje od Boga živi i na taj mu način izražava svoju poniznost i podložnost, jer posteći, čovjek se predaje Bogu i posvješćuje svoju upućenost na Boga s nadom da će mu post omogućiti duhovno čišćenje kako bi bio spreman za obredna slavlja za koja se postom priprema.
Premda je, kao religiozna praksa, post bio poznat već kod primitivnih naroda, ipak tek u Bibliji imamo opširnije opise koji govore o postu kao uzdržavanju od hrane i pića čiji je cilj približavanje Bogu.
U Bibliji se post smatra Božjim darom i najčešće se spominje dobrovoljni post premda nekad može označavati i nestašicu ili glad koje i mi danas poznajemo gledajući bezbrojne koji nemaju najosnovnije za život. I u Starom i u Novom zavjetu post se spominje kao dio obreda koji je slijedio različite događaje u životu pojedinaca ili naroda, ili je pak njima prethodio kao vježba u kojoj se prikupljaju nove duhovne snage za novi početak djelovanja, ali je, također, bio povezan i s načinom života, religioznim propisima i pučkim običajima. Obično je značio potpunu uzdržanost od hrane i pića cijeli dan, od jutra do večeri. A motivi su bili raznoliki i brojni. Tako npr. u Starom zavjetu, u Prvoj Samuelovoj knjizi Izraelci izražavaju svoje kajanje za grijehe. Čuvši Samuelovu propovijed, cijela okupljena zajednica posti, priznajući: Sagriješili smo protiv Gospodina (1 Sam 7,6). Također, sam izraelski kralj dat će se na post i pokoru kad od proroka Ilije čuje Božanski sud (1 Kr 21,27). Post je u Starom zavjetu također izraz unutarnjeg jada. Među ostalim reakcijama na progonstvo koje prijeti cijeloj zajednici spominje se da su Izraelci postili. Izražava i osobitu žalost zbog gubitka drage osobe i znak je oplakivanja. Tako se u Bibliji tri puta spominje kako su Izraelci nakon pogibije kralja Šaula i njegova sina Jonatana postili (1 Sam 31,13; 2 Sam 1,12; 1 Ljet 10,12).
U religioznim židovskim propisima post je najčešće označavao vrijeme snažne duhovne priprave za blagdane koji podsjećaju na Jahvina dobročinstva iskazana njegovu narodu koja blagdani označavaju. Zato se postom pripravlja za blagdane, napose za Pashu i Dan pomirenja s tim da se ne posti na sam dan uoči šabata (subote) niti uoči blagdana jer je istekom dana tj. nakon zalaska sunca počinjalo slavlje. S tim u vezi, post je obvezivao uzdržavanje od teških poslova i naređivao prinos žrtava za čišćenje.
I Isus je postio. Najpoznatiji post u Novom zavjetu je Isusov post u pustinji nakon krštenja kada se postom i molitvom pripravljao za svoje javno djelovanje. Prema Matejevu evanđelju, Isus je postio četrdeset dana i četrdeset noći, i tih dana (Mt 4,2), kako navodi Luka evanđelist, nije ništa jeo… (Lk 4,2). Otuda se u kršćanstvu ustalio četrdesetodnevni post i vršenje pokore u korizmi koja je priprava za slavlje Isusova uskrsnuća. Dok su Izraelci lutajući pustinjom izgubili pouzdanje u Boga tražeći hranu i piće, Isus je ostao vjeran svome Ocu odbivši pretvoriti kamen u kruh (Lk 4,3-4), budući da, prema njegovu mišljenju, čovjek ne živi samo od kruha.
Isus je svojim poukama upozoravao svoje slušatelje i na licemjerni post. Poznata je njegova kritika izobličenih lica koja žele pred svijetom pokazati svoj post i koja od svijeta dobiva svoju plaću, a hvali one koji poste u tajnosti kako bi se svidjeli Bogu: I kad postite ne budite smrknuta lica kao licemjeri. Ti kad postiš pomaži glavu i umij lice, da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti… uzvratit će ti (Mt 6,16-18). Već je preko proroka Izaije Bog napadao izvanjski post koji ispunjava samo religioznu formu, ali ne i smisao: Naime, prorok Izaija piše: … Ovo je post koji mi je po volji: Kidati okove nepravedne, razvezivati spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove, podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onoga koga vidiš gola… (Iz 58,5-7).
Po uzoru na svoga učitelja, i apostoli, Isusovi učenici, poste i mole da bi isprosili Božju milost prije nekih važnih događaja kao što je povjeravanje različitih službi, ali i kada su trebali pobijediti neko veliko zlo koje su smatrali sotonskim djelom. Imali su na umu Isusove riječi: Ovaj se rod ničim drugim ne može izgnati osim molitvom i postom (Mk 9,29).
U ranom su kršćanstvu pravila posta bila stroga, kakva su se zadržala do danas u pravoslavlju. U Pravoslavnoj se crkvi dopušta samo jedno jelo dnevno, a meso, riba, jaja i maslac su zabranjeni, te se ograničava uporaba vina, ulja i mliječnih proizvoda.
Na Zapadu su se pravila posta postupno ublažavala. Tako se u Rimokatoličkoj crkvi danas pod postom podrazumijeva takvo uzdržavanje od jela da se na dan posta može najesti samo jedanput, a za ostala dva obroka (ujutro i navečer) uzima se samo nešto od uobičajene količine. Također, traži se da se između obroka ne jede ništa. Ali treba razlikovati strogi post i nemrs. Nemrs je uzdržavanje od mesa ili neke druge hrane i odnosi se na sve petke u godini, ukoliko petkom ne pada neka svetkovina, dok je strogi post i nemrs samo na Čistu srijedu i Veliki petak. Nemrs obvezuje od četrnaeste godine, a post sve punoljetne do šezdesete godine. (ZKP 1249-1253).
Doduše, i u zapadnoj crkvenoj tradiciji post nekada poprima asketska obilježja koja nisu uvijek i potpuno kršćanska, a koja se zasnivaju na shvaćanju da se manje zla unosi u čovjeka čim se manje jede, osobito mesa životinja koje se razmnožavaju seksualnim putem, za razliku od riba koje su aseksualne. Stoga treba razlikovati i askezu od posta. Unatoč tomu, zdravo kršćanstvo se uvijek znalo oduprijeti takvim ili sličnim nekršćanskim asketskim iskušenjima premda im populistička pobožnost lako podliježe.
U novije su vrijeme popularni i tzv. terapeutski postovi koji se koriste u svrhu liječenja. Oni, doduše, nisu religiozni u strogom smislu, ali budući da su povezani s čovjekovim tjelesnim, psihičkim ili mentalnim zdravljem ne samo da nisu beskorisni nego im se ne može potpuno zanijekati ni religiozna dimenzija jer u određenom smislu dotiču i egzistencijalna pitanja ljudskog života. Čak bi, u određenom smislu, i tzv. dijetalni postovi kojima ljudi pokušavaju uravnotežiti svoju tjelesnu težinu mogli biti prožeti nekom religioznom dimenzijom.
Na posljetku, treba spomenuti i euharistijski post koji je, za razliku od zadnja dva, potpuno religiozan. Općenita je norma da se onaj tko prima euharistiju mora uzdržavati od svake hrane i pića, osim vode i potrebnih lijekova, barem jedan sat prije svakog primanja. Svrha te odredbe jest poštovanje prema otajstvu Krista kao onoga koji krijepi vjernike svojim tijelom.
Ipak, u pravom smislu riječi, kršćanski post je nešto drugo. Njegova je svrha, prvenstveno, povratak Bogu i obraćenje na put božanskog dolaska. Jer, u konačnici, Bog je onaj koji daje život i koji je sam život, onaj koji oslobađa od ropstva grijeha i uvodi u zemlju obećanja i slobodu duha. Cilj posta je, zapravo, povratak u taj Božji život. Jedino ukoliko post čovjeka oslobađa za nove iskorake i otvara mu nove perspektive, ukoliko oslobađa čovjeka za dobrotu i unosi sklad u njegov život, on ima smisla. U protivnom ne! Stoga kršćanski post ne bi trebao biti neko čisto ispunjavanje nekakve religiozne forme ili represivne norme nego bi trebao proizlaziti iz viših pobuda i stremiti višim ciljevima. Jednostavno, trebao bi one koji poste činiti svjesnima Božje prisutnosti te ih jačati u oslanjanju na Boga i u poslušnosti Bogu kako bi se očistili, približili i ujedinili s Božanskim, kako post definiraju neki kršćanki mistici bliski grčkom filozofu Plotinu.
