Početna stranica » Poraženi pobjednik Mahatma Gandhi

Poraženi pobjednik Mahatma Gandhi

157 pregleda

Uz obljetnicu ubojstva velikoga mirotvorca Mahatme Gandhija (30. siječnja 1948.)

Da je moguće živjeti na Isusov način – po mjeri Govora na gori – životom je posvjedočio Mahatma Gandhi. Ništa nije dalo naslutiti njegovu buduću veličinu. Rodio se 1869. u neuglednom primorskom gradiću zapadne Indije – Porbandaru. Njegov otac – Karmchand – poštovan zbog nepristranosti i nepodmitljivosti, bio je predsjednik vlade u službi mjesnog kralja, a majka – Pulitbai – neuka, ali sveta žena. Sporog razuma i slabog pamćenja, uspijevao je biti tek osrednji učenik. Nespretnost udružena s bojažljivošću učinila je knjige jedinim prijateljem niskog i mršavog dječaka. Šaputanjem Božjeg imena Rama pokušavao je nadvladati strah od lopova, duhova i zmija. U skladu s običajem ugovorenih brakova oženili su ga u trinaestoj godini s djevojčicom Kasturbai, a raskoš hinduističkih hramova u njemu je zarana probudila sumnju ima li uopće vjere u Boga.

Očeva smrt 1885. narušila je obiteljsko blagostanje. Došlo je vrijeme za izbor zvanja. Predsjednik vlade – kao otac i djed – mogao je postati jedino ako bude odvjetnik. Pristao je na to bez obzira na ljubav prema medicini i strahu od odvjetničkih ispita. Da bi što lakše i brže završio školovanje za odvjetnika, obitelj ga je 1888. poslala u London, ali se morao zakleti da će i tamo ostati vjeran hinduističkim pravilima života čuvajući se vina, žena i mesa. Zakletva je umirila obitelj, ali ne i trgovačku kastu u kojoj je bio rođen – postao je izopćenik. Bez oduševljenja, ali uspješno okončava studij 1891. Vraća se u Indiju noseći u sebi, još uvijek nesvjesno, prvu iskru plamena koji će ga preobraziti u Mahatmu – Veliku dušu.

Za boravka u Londonu u njemu se probudila žeđ za Bogom. Čita Bhagavad Gitu – svetu hindusku knjigu – i Bibliju. Govor na gori ulazi ravno u njegovo srce budeći oduševljenje koje će trajati cijeloga života, a iz Bhagavad Gite – od tada trajnog izvora utjehe i nade – posebno ga se dotiču stihovi o odricanju i nesebičnosti – oznakama istinske religioznosti. Dvije godine troši da bi se dokazao kao uspješan odvjetnik u Indiji. Ne samo da ne uspijeva nego doživljava i poniženje. S dvora vladara Probandara na ulicu ga izbacuje britanski politički namještenik – poznanik iz studijskih dana u Londonu – kojemu se žalio zbog nepravde nanesene bratu. Bio je to udar nakon kojega je shvatio da ne želi provesti život služeći na dvoru kao laskava ulizica. Putuje u Južnu Afriku kao odvjetnik jedne tvrtke iz Probandara, ali ni ondje ne uspijeva umaknuti poniženju. Na jednom od poslovnih putovanja u blizini Maritzburga na zahtjev nekog bijelca kao smeđi uljez biva istjeran iz prvog razreda vlaka. Umjesto da kao i ostali Indijci, pogođeni rasnom diskriminacijom u Južnoj Africi, bez protivljenja prijeđe u treći razred, napustio je vlak ne želeći se poviti pred nepravdom. Sjedeći na stanici u Maritzburgu proveo je noć u dubokom razmišljanju. Kad je osvanuo novi dan, više nije bio isti. Na mjestu nekadašnje sramežljivosti u njegovu srcu stajala je volja da krene u borbu protiv rasne diskriminacije – dovoljno jaka da u Južnoj Africi ostane umjesto jedne, dvadeset i jednu godinu – od 1893. do 1914.

Snaga duše

Čvrsto je vjerovao da Indijci imaju pravo u ime morala ustati protiv nepravednih zakona koje su im u Južnoj Africi nametali bijelci, ali je također uviđao da se rasne predrasude ne mogu ukloniti jednostavnom promjenom zakona. Da bi se sasjekli korijeni predrasuda trebalo je strpljivim trudom i odgojem dosegnuti dubine ljudskih duša. Zato je djelovanje usmjeravao poglavito prema poboljšanju ljudi uvjeren da će nakon toga biti lako postići političke ciljeve. U javnim je nastupima uvjeravao Indijce kako prvi korak do slobode i poštovanja moraju učiniti sami napuštanjem loših navika koje i njih same čine krivima za stanje u kojemu su se nalazili. Prihvaćanje istine u trgovini, učenje engleskog, zaboravljanje na razlike utemeljene na pripadnosti vjeri i kastama, usvajanje navika koje osiguravaju zdravlje bili su prvi izazovi koje je stavio pred svoje sunarodnjake.

Bjelačko opravdavanje nepravednih zakona strahom od većine koju su u Južnoj Africi činili crnci i Indijci – tada je u Južnoj Africi živjelo 5 milijuna crnaca naspram nešto više od milijun bijelaca – uvjerili su ga da se svako nasilje, činila ga većina ili manjina, rađa iz nepodnošenja razlika i straha ukorijenjenog u manjku povjerenja u sebe. Boreći se za Indijce kojima su u Južnoj Africi nepravedno bila uskraćena temeljna ljudska prava – glasovanja, bavljenja trgovinom, posjedovanja i obrađivanja zemlje – stoga i nije pokušavao poniziti i poraziti bijelce. Politika oko za oko koja na koncu vodi do sveopćeg sljepila nije bila njegov izbor.

Put koji je izabrao za sebe i Indijce Južne Afrike bila je politika uzvraćanja dobrim na zlo sve dok se zločinac ne umori od zla. Nadao se da će se bijelci sjetiti da su kršćani, ako sam bude primjenjivao Govor na gori. Želio je obraćenje i poboljšanje svih. Način borbe koji je izabrao nazvao je satyagraha. Riječi koja je izvorno označavala čvrsto stajanje uz istinu pridodao je značenje duševne snage koja izvire iz ljubavi i nenasilja. Za njega je potraga za istinom isključivala nanošenje nasilja neprijatelju kojega je strpljenjem i suosjećanjem valjalo odvratiti od zabluda. Često je ponavljao da prihvatiti takvu vrstu strpljivosti znači prihvatiti i vlastitu patnju, uvjeren da braniti istinu nikada ne znači nanositi patnju neprijatelju, nego je sam podnositi. Baš tako je i shvaćao poruku raspetog Isusa.

Ostaje čudom da mu je pošlo za rukom za tako zahtijevan put pridobiti na tisuće Indijaca u Južnoj Africi. Uskoro je iza sebe imao čitavu vojsku mira koja je slušala zapovijedi na koje bijelci nisu imali odgovarajućeg odgovora – ne opiri se hapšenju, podvrgni se policijskom šibanju, ponašaj se moralno i uredno. Odazivajući se njegovom pozivu na građansku neposlušnost zbog nepravednih zakona u ime savjesti, Indijci su se dali nadahnuti nadom da će vlastitom patnjom i iskrenošću uvjeriti um i osvojiti srce protivnika izbjegavajući pri tome da ih ponize, ozlijede ili razljute. Željeli su od protivnika načiniti suputnike u traženju istine. Na koncu su bijelci ustuknuli. Zakon o oslobađanju Indijaca u kojemu se nalazila potvrda načela o rasnoj jednakosti usvojen je 1914.

Ustrajnost u kroćenju teške naravi koja je smjerala preobrazbi sebičnih nagona donekle objašnjava čaroliju kojom je za satyagrahu oduševio Indijce Južne Afrike. Sve veća vlast nad sobom omogućavala mu je sve veću vlast nad drugima. Da bi postigao punu vlast nad svojim osjetilima, što je bio preduvjet neprestanog traženja Boga i većeg zanosa za ostvarivanje blagostanja svih, položio je u vrijeme boravka u Južnoj Africi brahmacary zavjet kojim se obvezao na ustezanje od spolnih odnosa. U znak žalosti za ubijenim Indijcima prestao je nositi zapadnu odjeću zamijenivši je bijelom haljinom do koljena. Učio je i od drugih. Osobito nadahnuće bilo mu je Tolstojevo djelo Kraljevstvo Božje u nama, Thoreauovo Građanska neposlušnost i Ruskinovo Ka ovom posljednjem.

Vratio se u Indiju 1915. ovjenčan slavom, a narod mu je oduševljeno klicao Mahatma – Velika duša – prihvaćajući naslov koji mu je još 1913. dodijelio slavni indijski književnik Tagore. Ali tek će novi izazovi objaviti puninu bogatstva skrivenog u njegovoj duši.

Cijena nezavisnosti

Očekivano je postao vođa naroda na putu do nezavisnosti Indije od Engleske, ali ne čudi nevoljkost kojom je dio političara pristao na njegov način borbe – satyagrahu. Gledao je dalje od njih. Za njega nije bilo dovoljno protjerati Engleze. Od veće važnosti bila je duhovna preobrazba Indijaca – rad na njihovoj nutarnjoj slobodi i osobnom dostojanstvu – čistoći naroda. Opravdano je predviđao da se nezavisnost Indije može preobraziti u veliko zlo bez nutarnje zrelosti njezinih stanovnika za slobodu. Ustrajno je opominjao da Indijci – hindusi, muslimani i kršćani moraju – prije nego i pomisle na slobodu – postati dovoljni hrabri da vole i vjeruju jedni drugima poštujući različito religijsko opredjeljenje susjeda, a znao je da je to nemoguće bez vjere u sebe koja izvire iz vjere u Boga što nas oslobađa straha jednih od drugih. Stoga i nije usmjeravao svoje političko djelovanje površnim i trenutnim ciljevima. Nadahnuto istinskim religioznim duhom, ono je pokušavalo oplemenjivati ljude. Mačem ostvarena sloboda predstavljala bi za njega poniženje Indije. Sanjao je da Indijci postanu uzor u koji će se ugledati i drugi narodi u izgradnji budućeg svijeta utemeljenog na nenasilju.

Da će Englezi na koncu morati ustuknuti pred Indijcima, nagovijestio je Marš soli koji je 1930. u šezdeset i prvoj godini života poduzeo Mahatma. Prevalivši pješice put od 241 milje između Ahmedabada i Dandija u dvadeset i četiri dana, dospio je na obalu Indijskog oceana. Zgrabivši malo soli s obale simbolično je prekinuo nepravedni monopol engleske vlade na proizvodnju i prodaju soli pozivajući narod Indije na građansku neposlušnost. Uskoro je u Indiji bilo više od 60 tisuća političkih zatvorenika. Među njima je bio i Mahatma, koji je, razgovarajući sa zatvorenicima o Bogu, zatvor preobražavao u hram. Indijci su ostali nenasilni unatoč okrutnom nasilju Engleza kojim su dokrajčili vlastiti moralni ugled u zemlji. Morali su popustiti pred miroljubivom pobunom Indijaca, a Mahatma je postao zastupnik Indije na pregovorima o njezinoj budućnosti u Londonu.

Potraga za Bogom bila je izvor cjelokupnog Mahatmina djelovanja, ali to nije značilo da je Mahatma slijepo slijedio religijske propise. U slučaju kad su bili neljudski izlagao ih je kritici. Čuvajući dušu Indije – jedinstvo njezinih stanovnika – Mahatma se 1932. usprotivio stvaranju posebnih izbornih okruga za hinduističku kastu nedodirljivih – parija – u kojima Hindusi viših kasti nisu vidjeli ljudska stvorenja. Tako su Englezi preko vjerskih razlika pokušavili uništiti političko jedinstvo Indijaca. Ali za Mahatmu je u igri bilo više od političkog jedinstva Indijaca. Želio je dokinuti neljudsko ophođenje – opravdano religijom – Hindusa prema parijama koje je Mahatma nazivao djecom Božjom – hariđanima. Okrenuo se oružju koje je koristio svaki put kad izgovorenim ili pisanim riječima u Indijcima nije uspijevao probuditi dobrotu – gladovanju. Šestog dana posta – kasnije nazvanog Epski – dogodilo se čudo. Ne jer su političari odustali od posebnih izbornik okruga nego jer su Hindusi parijama priznali ljudsko dostojanstvo. Otvoreni su im po prvi puta u povijesti hinduistički hramovi, škole i bunari za korištenje vode. Nezamislivom vjerskom obnovom nekadašnja vjerska obveza postala je moralni grijeh.

Ispunjen ljubavlju prema Isusu čiju je sliku imao u kolibi Mahatma se nije ustezao ni u kritici zapadnog kršćanstva koje je, nažalost, od religije ljubavi postalo religijom nasilja i kraljeva koja uporno poriče Govor na gori. Neobično je da su mnogi indijski kršćani u njemu prepoznali jednog od Isusu najsličnijih ljudi od Boga poslanog da pokrsti nekršteno kršćanstvo i posvjedoči kako je moguće biti istinskim kršćaninom i u suvremenom svijetu. Poštovali su ga svi jer ljude nije pokušavao preobratiti na svoja vjerovanja, nego ih je ohrabrivao da ostvaruju učenja o milosrđu one religije u kojoj su rođeni.

U proslavi neovisnosti Indije 1947. Mahatma nije sudjelovao. Njegova su se strahovanja pokazala opravdanim. Jedinstvena je Indija na tragičan način podijeljena na muslimanski Pakistan i hinduističku Indiju zahvaljujući rascjepu između hinduističkih i muslimanskih političara Indije za koje je zaposjedanje vlasti predstavljalo veći dobitak od dobra naroda. Bez krivnje nisu bili ni Englezi koji su, koristeći vjerske razlike, produbljivali neprijateljstvo stanovnika Indije. U đavolskom krugu nasilja između muslimana i hindusa život je izgubilo više od dva milijuna Indijaca, a 16 milijuna ostalo je bez doma.

Blagoslov mira se na čudesan način spuštao jedino na mjesta i pokrajine kroz koje je hodočasteći prolazio Mahatma posvećujući posljednje dane života muslimansko-hinduskom prijateljstvu. U hodočašću mira i povjerenja prekinuo ga je 30. siječnja 1948. hitac kojeg je ispalio hinduistički ekstremist N. V. Godse.

Bapu – Otac, kako su ga od milja prozvali Indijci – umro je s Božjim imenom – Rama – na ustima.

Onako kako je i živio.

Ali njegovo nadahnuće živi i dalje u svim glasnicima budućega svijeta nenasilja koji se povremeno pojave među nama pozivajući nas da putem pravde koračamo uvjereni u snagu blagosti, poštenja, poniznosti, istine i ljubavi.